Piše: Boban Stojanović
Ne znam kako to da vam kažem, ali - baš me boli guza za Srbe!
U nekom prethodnom blogu napisao sam da su Srbi glup narod, i dodao ili se prave da su glupi, što je odmah sutradan osvanulo na naslovnim stranama.
U ovoj zemlji je skandal kada imaš stav prema državi u kojoj živiš i njenom većinskom narodu, koji osim sado-mazo preferenci ka sebi samom voli da maklja i ostatak, posebno tzv. manjinskog življa.
No, nije mi ideja da danas pljujem, štaviše, sve ručice sklapam i Boga molim da konačno iz usta najbližeg mu naroda iskola još nešto osim NIJE, NE ZNAM I NEĆU.
Elem, čemu sve ovo?
Juče na svim naslovnim stranama i u vestima diljem našeg medijskog neba, tutnji informacija kako je izvesni Goran Alfirević iz Batajnice u narkomanskoj krizi izbo baku i deku nožem, onda i sebi zakovrnuo pravo na život.
OK, surova činjenica, šta ćeš.
Onda se silni mediji sjate u Batajnicu da ispitaju šta se zaista desilo, kad, ne lezi vraže, niko od komšija niti komšinica (sve moje predrasude u vodu padoše), ne želi da govori o stradaloj familiji.
- Kako su živeli?
- Ništa mi ne znamo.
- Da li su svađe bile česte?
- Ništa mi ne znamo.
- Kakva je bila porodična, ekonomska situacija u toj porodici?
- Ma – ne znamo, šta nas pitate.
E, onda mi se okrene želudac.
Niko nikad i ništa ne zna!
Svi se prave ludi, nevini, kao do juče nisu zavirivali pod krevet i u šerpe iste porodice.
A sve znaju o Kosovu, Srebrenici i tome šta nam sprema Amerika.
Dobro, ovo za Ameriku možda i znaju, jer i kada Bušu evidentno ukradu sat, Amerika kaže da su mu ga skinuli telohranitelji. Teško je tada biti glup, po cenu da se pravimo. No, to je druga priča.
Moja omiljena spisateljica, feministkinja, lezbejka, majka, crnkinja, Odri Lord, ostavila nam je u amanet jednu od najvrednijih rečenica: Tvoje ćutanje te neće zaštiti?
No, mali broj nas (ovo namerno ističem), veruje da se govorom može nešto postići.
Zaboraviću na ljudska prava, na sve slobode date ovom ili onom konvencijom, želim da razmišljam u pravcu – gde sam ja, ako mi se nešto loše dešava, a ja samo ćutim?
Prosto je neverovatno da, vraćam se na gore pomenut slučaj, da niko ništa ne zna. Verujem da bih sve saznao da imam mogućnost da se pretvorim u muvu i da prozujim po Batajnici.
Ali kada to treba javno reći – ništa!
Sve me ovo podseća na priče o nevidljivosti koncentracionih logora i stanovništva koje ništa nije znalo.
Da bi nacisti napravili Aušvic, raseljeno je nekoliko sela i – niko od tih seljaka ništa nije znao.
Kada su nakon II svetskog rata gejevi i prostututke, do juče zatvorenici, došli da zajedno sa drugim grupama oforme memorijal u Dahau, ostatak je rekao – ali, mi vas neznamo.
Niko ništa nije znao ni za Srebrenicu.
Niko ništa ne zna ni za hladnjače sa leševima.
Niko ništa nije znao ni za šestoricu Bošnjaka.
Niko ništa ne zna za jednu od desetine hiljada silovanih žena u ratu.
Niko ne zna za nasilje po komšiluku.
Niko ne zna da se lezbejkama preti smrću.
Niko ne zna da se svakog dana neki gej muškarci seksualno zlostavljaju.
Ni Ceca nezna odakle joj ona famozna ogrlica.
Sasvim je logično da niko ne zna šta je bila uvertira zločina u Batajnici.
Iz svega navedenog mogu da izvučem tri zaključka.
Prvi je da ćutanje o zlu, uvek i neminovno vodi u fašizam.
Drugi je da se ćutanjem saučestvuje u fašizmu.
A treći je da se u Srbiji ćuti.
Kao antifašista ne mogu da ćutim. Govor ima svoju cenu, ali ta cena često oslobađa.
Kao što je već rekla Odri, govor mi ne daje puno toga, ali me isključuje kao saučesnika.
Naravno, pre nego što progovrim, nije loše da reči provučem kroz neke principe – tek da ne bih naneo još veće zlo.
Kao, npr. Ljiljana Bulatović.
Boban Stojanović