Izučava se u Srbiji neobična nauka skrivena pod velom metodike nastave likovne kulture. Izučava se u Jagodini uz bezrezervnu naučnu potporu koju joj pruža jedan od najviših državnih funkcionera. Izučava se u Jagodini, a kao virus se širi srpskim zemljama.
Posla mi danas prijatelj, jedan od retkih koji znaju za moje početke na B92 Blogu, na e-mail link na vest o prodoru te čudne, čudesne i čudovišne nauke, ovoga puta u formi umetnosti, na krajnji zapad zemalja naseljenih Srbadijom.
Uz punu podršku glave Narodne skupštine Srbije, banjalučkoj publici je predstavljen Divljanizam. Rekla je omiljena lekarka slavnog generala, o umetniku i naučniku, da je „čovek koji bojom, linijom i crtežom šalje poruke ljubavi, bola i ponosa, upravo one poruke koje građani Srbije i RS šalju čitavom svetu”. Rekla je i da je „svaka njegova izložba susret sa novom umetnošću” i da se „radi o čoveku koji ne može da se uklopi ni u jedan pravac jer je on i te kako svoj”. Dodala je i da misli „da nema jačih mostova među ljudima koji žive ovde (u Republici Srpskoj) i u Srbiji” i da zna „da na Drini treba da pravimo hidrocentrale, međutim kada pravimo kulturne događaje onda mi to radimo za sebe, za dušu, ali i za one koji treba da prave hidrocentrale”.
Nije rekla da emocije predstavljaju osećanja i razlike mišljenja kroz mnoge oblike ponašanja ili stanja u složenost i prefinjenost emocija, i da za složenost i prefinjenost emocija ne postoje reči kojima bi se to tako prefinjeno (suptilno) moglo objasniti. Nije pomenula ni da likovna genijalnost proističe iz telesne potrebe za stvaranjem umne sposobnosti. Ni da kroz kreativnu aktivnost desne i leve hemisfere mozga učenik dolazi do kreativne aktivnosti – to bi bilo stvarno previše. Sve to, i još mnogo više preporučila je studentima, da otkriju, prouče i nauče.
Sam umetnik i naučnik reče: „Ovi radovi su rađeni uljanim pastelom, to je nova tehnika koja zadire u duboke slikarske ponore. Izložbu sam nazvao 'Divljanizam' jer je ona deo mene, to je moj lični stil, lični način kako se može doći do nečega što se zove kultura. Nikada nije dobro biti prepoznatljiv za sva vremena, ja sam se opredelio da stalno idem za nečim novim, da tragam, istražujem i po cenu da ponekad budem lošiji slikar nego što jesam”. On je dodao da više nigde na svetu nema nikakve razlike u umetnosti i svi su jednaki jer zahvaljujući medijima umetnici na Balkanu znaju šta Japanci slikaju i obrnuto, te na taj način utiču jedni na druge.
Ne vidim bolji način da završim ovu priču od konstatacije da je talenat nešto što objašnjava naše nepoznavanje psihologije i korena osećanja.