Žena mi je siroče bez oca i majke, ja sam polusiroče, Radmila mi je živa. Kad čovek dođe u moje godine a na žalost neki i mnogo ranije, ostajemo ili postajemo siročići bez jednog ili oba roditelja. Dobro reče Nurudinova nana, dok su oni živi, čuvaju nam red a kad odu, onda je na nama da čuvamo red svojoj deci.
Dobro je te je život bogat u svojoj raznolikosti i svakakvosti pa nam u mladosti zaokuplja i dušu i telo milijardama sitnica i krupnica, čuvajući duboko zapretenu pomisao na smrt naših roditelja. Da nije tako, ta presija, taj pritisak bi nam uništio mladost.
Sećam se kao da je juče bilo, nas trojica, najbolji drugovi, III razred smo gimnazije, sedimo na Pločicama iznad Morače pušimo i filosofiramo: Koliko li ćemo godina imat' dvijehiljadite, na glas se zapita Garo? Puco, odličan matematičar a i nije bilo teško izračunati 1946 - 2000, kao iz topa reče: Pedeset i četiri. Nasmejasmo se sva trojica, toliko nam je to bilo daleko i maglovito. A sad! Dvehiljadita je ohahaj za nama! Kad se setim da sam pre jedanaest godina imao pedeset četiri godine, sam sebi u mislima izgledam mlad i sposoban za raznoraznarije svih mogućih i nemogući tipova.
Sedim juče celo posle podne sa Radmilom smoren i nevoljan za priču a ona se priseća prošlosti: Sećaš li se da sam vas zvala Tri musketara, bili ste nerazdvojni, gde je jedan tu su i ostala dvojica...imaš li veze s njima? I imam i nemam, odgovaram, najčešće se čujem s Fićom. Kako Crna Gora postade neovisna država...ne, i njima je to glupost, ista su nam mišljenja i stavovi po tom pitanju, nekako se ređe čujemo, a i ja nisam već nekoliko godina odlazio dole. Zovi ih Mikele, znam koliko se volite...Hoću, zvaću ih ovih dana.
Sve češće mi onaj drugi, naporedni Mikele (što bi rekla Vlasta), glasno i precizno govori da je je svrha mog bitisanja odavno izgubila smisao, svrhu, da je vreme da to razrešim! Naravno da se odupirem, suprostavljujem, ja i ja smo u konstantnom konfliktu! Nevolje i nedaće koje me (kao i sve vas) snalaze, bez ikakve najave, pravilnosti i ritma, prihvatam kao mornar ćudljivosti mora i okeana.
Sad se setih priče Ostapa Bendera iz čuvene knjige Dvanaest stolica Iljfa i Petrova: Jedan plemić ne mogavši da prihvati Boljševizam i sve što je on sobom nosio, zamonaši se i ode u neku nedođijinu nedođiju, sklepa sebi nekakav skit, napravi provizoran mrtvački sanduk, leže u njega i poče da se moli bogu. Hranio se skakavcima i retkim bobicama, pio kišnicu i postade zadovoljan i smiren. Životinje mu postepeno postadoše prijatelji, njegovoj sreći nije bilo kraja! Onda jednog dana ležeći u sanduku oseti ubod i nešto kasnije nesnosan svrab. Nastavio je da leži u sanduku, češući se i još usrdnije se moleći Tvorcu. Na kraju nije više mogao da izdrži, ustao je, sanduk je bio prepun crvenih debelih stenica. Ako prenebegnemo ciljanu poentu Iljfa i Petrova, možemo to protumačiti i kao: Od života ne možeš pobeći pa da se i u mišju rupu zavučeš! Zato mu ja idem u susret, ne hrlim ali me i ne iznenađuje niti nailazi na mene nespremnog, ništa što mi se događa. Nije stvar u tome da li se ponekad iznerviram, uglavnom oko minornih i banalnih situacija, stvar je u tome da teške, naizgled zamršene probleme, rešavam hladne glave, tražeći i pronalazeći najbolje solucije. Onaj drugi Mikele strpljivo, ponekad mi se čini i ljubazno sačeka da se situacija koliko toliko dovede u prihvatljivo stanje. E onda kad se ja malo opustim, eto njega! Dosadan k'o muva zunzara, daje sve od sebe da me izbaci iz ravnoteže, da me mrači, da mi misli boji najcrnjom crnom bojom...Ponekad se osećam kao da se u ringu borim sam sa sobom. Za sada pobeđujem, trudiću se da i dalje ostanem u dobroj kondiciji.