Umetnici ne idu u penziju. Ne treba ovu rečenicu shvatiti bukvalno. Navrše i oni 65 godina života za muškarce, odnosno 60 godina života za žene i najmanje 15 godina staža osiguranja, ili najmanje 53 godine života i 40 godina staža osiguranja ako je u pitanju muškarac ili 35 ako se radi o ženi, ili 45 godina staža osiguranja. Pa im stigne ček ili uplata na račun il’ donese poštar… Ali umetnici ne prestaju da rade. Prisećam se samo nekih, onih koji uprkos poodmaklim godinama možda baš u ovom trenutku crtaju, slikaju, vajaju – Sava Sandić, Nikola Koka Janković… Saznadoh upravo da su Milan Besarabić i Mira Sandić umetnici koje sam ovde spomenuo, završili svoje živote. Posluži blog i da do mene stignu tužne vesti. Sve četvoro, Milana, Miru i Savu, i Koku sam upoznao, i o svakom tom za mene velikom događaju bi se mogla napisati priča lepša i zanimljivija od ove koja će uslediti. Ipak, biram da svoje literarne namere potisnem i iz ovog trenutka i sa ovog mesta, i obznanim vest koja, citiraću mog prvog domaćina ovdašnjeg: „iz sasvim posebnog ugla slika kako kod nas funkcionišu stvari”.
Tema je penzija. Ako umetnici ne idu u penziju, šta se može očekivati od čoveka koji je i umetnik i naučnik? I to ne bilo kakav, već umetnik koji, kako reče premudra glava Narodne skupštine Srbije i lekarka od poverenja slavnog generala: „ne može da se uklopi ni u jedan pravac jer je on i te kako svoj”. I naučnik koji je svetu podario teoriju boja u kojoj se kaže da su deca rođena u znaku „indigo” boje jako znatiželjna, i podelu učenika na likovne tipove, od kojih je jedan, recimo, imaginarni vizionar – likovni tip koji poseduje veliku emocionalnu inteligenciju i on je likovni čarobnjak kroz san koji smo svi videli i o njemu razmišljali. Najmanje što se od takvog čoveka može očekivati je da pobedi penziju! A od naše domovine da mu u toj pravednoj borbi pomogne.
Ni umetnik i naučnik ni mila nam Srbija neće nas izneveriti. Koliko se kod nas ceni umetnost, „naučnoistraživački rad u cilju razvoja nauke, unapređenja delatnosti visokog obrazovanja i popularizacije nauke”, koliko se ceni znanje i sposobnost da se to znanje prenese mladim naraštajima, i na kraju, koliko se ceni nebrojeno puta iskazano mišljenje, i u formi govora i u formi recenzija, koje nam je pominjana premudra glava podarila, jasno se čita iz Odluke. „Na osnovu sadašnjih i budućih potreba za radom u nastavi, razvojnih potreba Fakulteta, iskustva i uspeha u organizaciji nastavnog i naučnoistraživačkog rada na Fakultetu, kao i stečenog poverenja u nastavničke i akademske kvalitete” umetnika i naučnika, zadat je odlučujući udarac penziji!
Da pojednostavim, to znači da će do kraja školske 2013/2014. godine, do navršenih 68 godina života naučnika i umetnika, studenti jednog srpskog, državnog fakulteta učiti da je piramida večita lepota likovno magičnog prostora i nadmoći inteligencije kroz svet visoke inteligencije kao i svojstva – oca, majke i okruženja, da je Mona Liza, portret koji je naslikao Leonardo da Vinči stavljen u piramidalnu kompoziciju i slikan pod uglom od 45% u odnosu na ram, da je prostor beskonačno polje i najsloženiji likovni doživljaj, pun fizičkih i optičkih zakona, da su telesne kao i intelektulne sposobnosti one koje se vežbanjem dopunjavaju kroz: ishranu, upravljanje stresom, da je likovna vizija predstava onog što je u nama i oko nas sa izuzetno izoštrenim čulima i percepcijom, da za boju lica ili obrazine koristimo određene boje: tamnozelena je znak đavola, svetloplava znak mudrog raspoloženja, crvena znak radosti ili opasnosti, žuta znak inteligencije, a limunžuta znak opasnosti…, da dete od dve do tri godine uzrasta, pre svega, igru smatra kao nešto nalik na igru, što znači da dete još nije svesno šte je to ono „nešto” u igri…
Šta će se događati od školske 2014/2015. godine ostaje da vidimo. Smatrajte ovu igru nečime što je nalik na igru.