Jutros, uz prvu jutarnju, nađavola otvorim da čitam tekst na B92 o arheološkom nalazištu Vinča, nakon čije posete pre 15 meseci umal' nisam infarkt dobila kad sam videla na šta liči, pa sam o tome i ovde na blogu pisala. Mislila sam, nesrećnica, da se nešto u međuvremenu popravilo, pa se sad time hvale, s obzirom da na uvodnoj slici uz članak stoji nova tabla (kako je izgledala stara, možete pogledati ovde).
E, što se pređoh. Glava me zabolela, utroba mi se prevrnula, jedva živa ostadoh koliko mi se slošilo. Definitivno rizik po zdravlje. Ali, molim vas, budite hrabri, rizikujte i pročitajte: "Vinča koju su svi zaboravili".
Isplati se makar samo zbog sledeće izjave arheologa Nenada Tasića:
"2008. godine bila je stogodišnjica od prvih arheoloških istraživanja na Vinči. Ja sam tada predložio da se odužimo Vinči tako što ćemo novac utrošiti na sređivanje lokaliteta. To je odbijeno jer je država htela da da za izložbu. Organizovana je velika izložba 'Vinča, praistorijska metropola' na kojoj je bilo oko 55 hiljada ljudi. Na kraju se niko od političara nije pojavio na otvaranju izložbe. Za ostale ne znam, ali Tadić je morao na manifestaciju 'Zlatni opanak' u Valjevo. Neću ni da pominjem da te godine nismo dobili novac za iskopavanje sa obrazloženjem da su pare date za izložbu."
Da je sreće i pametnih ljudi među onima koji vode ovu zemlju, arheološka nalazišta ove države bila bi proglašena za brend, i napravila bi se strategija iskopavanja uzduž i popreko. Ko god je krenuo bilo šta u ovoj zemlji da kopa, na nešto je vredno natrčao. Za 10 godina, bili bismo prepoznatljiva tačka na turističkoj mapi vrednih arheoloških nalazišta.
Ali, neeee...
Naš brend su manastiri, šljivovica i opanci.
Tako biramo da se svetu predstavljamo.
Ma, i nismo za bolje.
A samo me zanima šta će biti kad krene da se kopa metro u Beogradu, pa se natrči na nešto vredno, a natrčaće se, kladim se da će se natrčati. Da li projekat izgradnje metroa uopšte predviđa ovakvu mogućnost, i propisuje prikladno postupanje? Ili će prikladno postupanje podrazumevati zanemarivanje, tako dobro uvežbano u Vinči.
Teška srca i iz duboke depresije, moram da se složim s Violetom, jednom od komentatorki na ovu vest:
"Nedostaje mi moja zemlja, ali kako da se vratim u ovu provaliju? A niko neće ni da mi odgovori na predloge koje imam da radimo nešto. I mladi postaju isti kao i stariji i nema nama spasa."
Nema nama spasa.
Kako to tačno zvuči.