Društvo| Istorija| Ljudska prava| Politika| Život

Nakon istovara Mladica Ratka u Hagu

Neven Anđelić RSS / 16.06.2011. u 15:19

Moj sin nema jednu baku. Nikada je nije vidio. Ubila ju je vojska Ratka Mladica. Sjedila zena ispred svoje kuce u Sarajevu kada je ispaljeno jedno pet-sest projektila iz visecjevnog bacaca raketa. Ne sjecam se tacnog broja jer sam se od kuce zene koju volim udaljio mozda tek tri minute hoda i cuvsi zvukove ispaljenja strasno sam se bio prepao te panicno potrcao prema zaklonu. Mozda su bile cetiri, a mozda desetak raketa. Ne znam. Znam da je jedna eksplodirala pod zidom kuce zene koju volim i da su joj ubijeni mama i stric. Ljudi sjedili ispred svoje kuce. Moj sin nema jednu baku zato sto je, je li, Ratka Mladica “zapalo”, kako kaze Ana Radmilovic, da ratuje a ne da bude paor ili sahista pa da ne moze da utice na moj zivot.

Citao sam blogove u kojima se spominjalo da je, eto, i on neka vrsta zrtve. Stvarno ne razumijem. A pokusao sam da shvatim njegove osjecaje kada je trazio da posjeti cerkin grob. Bio sam tada izpred zgrade suda (ironije li, nekadasnjeg vojnog suda) i razgovarao s Brunom Vekaricem koji mi je spomenuo Mladicevu zelju za jagodama (sjetih se pite od trave koju sam jeo u Sarajevu bas negdje u doba kada je Mladic postavljen za komandanta srpske vojske) te ruskom literaturom, Gogoljem i Tolstojem prvenstveno (i ovdje se sjetih svih onih spaljenih knjiga da bi se pokusali ugrijati malo tokom zime). Na moju opasku o Dostojevskom Vekaric se nije osvrnuo.

Zaista sam mislio da bi bilo ljudski odvesti ga do kcerkinog groba prije izrucenja te mi je bilo drago kada se to i desilo. Pricam o tome sa zenom koju volim i ona ima suprotan stav. Zasto mu to omogucavati? Puno sam poslije razmisljao i ona je u pravu. Nije mogla na sahranu svoje majke jer su oni projektili iz visecjevnog bacaca raketa bili samo pocetak serije akcija kojima je Mladic u svojoj masti mislio da ce dostici Napoleona. Njegova vojska ti prvo ubije najblize a potom ne dozvoljava ni da ih sahranis. Potom komandant te vojske ocekuje ljudsku gestu i posjetu cerkinom grobu. Zao mi je sto su mu dopustili.

Ovaj osjecaj je potvrdjen tekstom Dejana Anastasijevica u Time magazinu gdje spominje Mladicev “rezervni” zahtjev da mu donesu cerkin kovceg ako je vec komplikovano ga odvesti do groblja. Misao Jelene Milic mi je posebno upecatljiva jer se pita zasto mu ne dostaviti 8000 kovcega ljudi iz Srebrenice.

Ako vec do sada nije bilo jasno kakav je psihopata taj covjek valjda ovi zatvorski zahtjevi to potpuno razotkrivaju i ponajvecim “rodoljubima”. Mora se covjek isto zapitati kakva je svrha preispitivanja broja strijeljanih ljudi u Srebrenici. Da li je psihopata naredio masovno strijeljanje u Kragujevcu? Da li je bolesni um dosao na ideju o masovnom strijeljanju u Kraljevu? Kakav um je dosao na ideju o masovnom strijeljanju u Srebrenici? Samo bolestan um je mogao takvo sto osmisliti. Kada ljudi diskutuju navodeci navodno provjerljive izvore te se pocnu baviti matematikom za nize razredne osnovne skole i tako tudjmanovskim operacijama i metodama stizu od osam hiljada do brojki od nekoliko stotina, to mi govori o samo dvije mogucnosti. Mozda nisu ozbiljno razmislili cime se bave, sta cine i kako vrijedjaju zrtve, ne mrtve vec prezivjele. Druga je mogucnost da su i oni sami bili u prilici postupili bi ne bitno razlicito od Ratka Mladica. Osim u slucaju da je trebalo na strijeljanje izvesti Srbe. U Srebrenici su ljudi ubijeni zato sto nisu Srbi. Pedesetak godina ranije u Kragujevcu i Kraljevu su ljudi ubijeni jer su bili Srbi. Koji god kriterij da se primjenjuje, onaj koji ga primjeni prilikom odabira zrtava je psihopata i ni pod kojim uslovima ne moze biti razmatran za tragicnu sudbinu kao sto se to desilo na blogu B92. Ne slazem se sa slobodom misljenja u ovakvim slucajevima. Zbog takve navodne slobode i danas se neki zapitkuju zar je moguce da je toliko miliona Hitler ubio. Zbog toga se ista pitanja postavljaju o armenskoj tragediji.

Ubijeni ljudi su zrtve. Zrtve su njihove porodice. Prijatelji. Moj sin koji tada nije bio ni rodjen je takodje zrtva kada na pocetku osnovne skole prvo pokusava shvatiti zasto nema jednu baku pa potom to objasniti svojim drugovima.

Zbog toga mi je istinski krivo da ljudi koji po ostalim pitanjima trezveno razmisljaju, ocito su obrazovani i pametni, cesto i dobi ljudi, pocnu raspravljati o brojevima ubijenih kao da raspravljaju o broju ztvovanih pijuna, kraljica ili topova u nekoj davnoj sahovskoj partiji u kojoj su navijali za crne (ili mozda bijele) pa osim mozda malo ponosa nikoga zaista nece zaboliti ako se i ne spomene bas najtacniji broj ili omalovazi neka od figura a pokusa cak i glorifikovati konj ili laufer koji je pokolj napravio medju onim drugim, bijelim ili crnim. Njihovim a ne nasim figurama.

Ovdje je rijec o ljudima i zivotima.. Zato molim da, ko treba, razmisli jos malo prije nego se upusti ponovno u sahovske diskusije o ljudskim bicima. Zrtve su dozvoljene u sahu i nekada donose prednost ali u ljudskim zivotima morale bi biti zabranjene a oni koji su ucinili druge zrtvama trebaju biti osudjeni.

Nakon istovara Mladica Ratka u Hagu, imace sansu da zavrsi partiju saha s Radovanom Karadzicem. Ovaj puta raspolazu samo sa svojim zivotima. Nek’ rade sa njima sta god hoce u odajama  Scheveningena ali zaista razmislite jos jednom prije nego sto kazete NE ZNAM ili NE MISLIM NISTA. Nacija se moze voljeti ali zlocinac se mora kazniti. I misliti o njemu kao zlocincu.

Atačmenti



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana