Pozdrav
Čuo sam jednom jednu trenersku filozofiju, da je bolje imati zdravog i netalentovanog igrača na terenu nego talentovanog ali povredjenog igrača. Pošto u reprezentaciji nema mesta za netalentovane, smatram da ni povredjenom igraču nije mesto u njoj. Iz tog razloga morao sam da shvatim da ne mogu stati uz braću iz tima kad se bude pevala srpska himna u Litvanji.
Rekao sam da neću puno pričati o povredi ali bih sada želeo da se osvrnem na nju i da se obratim onima koji nisu bili u mogućnosti da prate tok moje prve sezone provedene u inostranstvu i da objasnim svoju odluku o nenastupanju. Povreda koju sam imao, stres fraktura navikularne kosti, dogodila se usled zamora. Nisam imao pojma da kosti tako lako pucaju. Prve procene s bile da ce oporavak trajati mesec dana. Ta agonja se nastavila još 5 meseci, gips, štake, teerapije, ma sto čuda.. Za bilo kojeg igrača duže povrede imaju teške posledice u karijeri, kako fizičke tako i psihičke. Posle prvih nekoliko utakmica u dresu Efesa koje sam toliko čekao, bio sam pozamljen berlinskoj Albi jer se naš nastup u Evro ligi završio a zbog trajanja oporavka od povrede nisam bio registrovan za tursku ligu. Tu sam imao priliku da me oporave i osposobe da mogu da pružim svoj maksimum. Na žalost jos nekonstantno i jos uvek pod bolovima uz veliku nesigurnost. Uz svu tu problematiku gomilale su se I neke prateće, sitne povrede, koje su “normalne” posle jedne velike, I za kraj, ova povred kolena i to na poslednjoj utakmici. Mada, kako je sezona počela, nije ni mogla drugacije da se završi. U svakom slučaju, agoniji nikad kraja. Ako bi pitali bilo koga od ljudi medicinske ekipe Efesa i Albe svako bi vam dao odgovor da nisam u mogućnosti da prolazim kroz pripreme i takmičenje za reprezentaciju dok se potpuno ne oporavim, za šta je potrebno vreme.
Pre objavljenja ovog mog bloga, nazvao sam kapitena reprezentacije Nenada Krstića, selektora Dušana Ivkovica i potpredsednika saveza, mog idola Dejana Bodirogu a on je ispao veliki Gospodin i pozvao me na kafu danas. Probao sam da me svi trojca razumeju i uveren sam da su me razumeli. Naravno sad neko može reci “Zašto Raduljica nije ranije rekao da ne može da igra?” Ali mogu vam reći, dvoumio sam do poslednjeg trenutka. Nisam dugo spavao kako treba, uvek je isto pitanje bilo u glavi, Da li telo može da izdrži opterećenje celog pripremnog perioda i na kraju eventualno evropskog prvenstva? Mnogo jutara sam se budio sa bolovima i razmisljao o tome kako ne mogu više. Terapije koje sam dobijao nisu davale previše rezultata, a i kada jesu oni su bili jako mali. Tad mi neki unutrašnji glas kaže “ ma moje telo je jako i moze sve da izdrži” kao i mnogo puta do sad, i tad se setim moje braće koji su prošlo leto pevali himnu u Istanbulu, a ja na tribinama proživljavao sve isto što i oni na terenu, ali nemoćan da nešto promenim. Medjutim, uveče ponovo stiže zamor i ona agonija postaje bliža. I tako svaki dan…
Došao sam do dana u svom životu gde mogu reći da sam doneo najzreliju odluku koja je bila i najteža do sada, jer ne želim da budem teret u našoj reprezentaciji, i pri tom da štetim svom telu i svom klubu. Meni prvom je teško palo da shvatim tu odluku, pa mojoj porodici, mojim drugovima iz reprezentacije, pa svim članovima stručnog štaba, medijima a na kraju krajeva svim navijačima srpske košarkaške reprezentacije.
U zdravlje