Ljubav| Zabava| Život

Narandžasta noć

Vlasta92 RSS / 24.06.2011. u 15:58

Testo noći spustilo se nad letnji grad. To je ono vreme kada svi osećaju da se nešto lepo mora dogoditi, jer je to pravo stečeno petkom. Čak i ako počne kiša, ona ostaje topla, narandžasta, letnja noć. Moorish-Girl-Lying-On-A-Couch-Rabat-Morocco-XX-Private-collection.jpg

A letnji grad pun je letnjih ljudi. Ugrejani, oslobođeni slojeva odeće, svi kao pomalo raspušteni, lenji više nego obično. Maša je u ovo narandžasto veče ležala izvrnuta na dvosedu u dnevnoj sobi, u cvetnoj haljini, kao „ Moorish Girl Lying On A Couch Rabat Morocco" Edwin Lord Weeks-a. Gotovo opipljiva usamljenost nije bila izazvana ničim do činjenicom da se krug slobodnih prijatelja gotovo naprasno smanjio „stupanjima u brak", kojih se Maša plašila više nego usamljenosti. Kao da je to u stvari bilo stupanje na betonsku ploču nezavršene kuće, iz čijeg patosa viri armatura koja će jednog dana povezati nešto, ali se ne zna kada i sa čim, a do tada može čovek gadno da se nagrdi ili padne: na betonsku stazu, prikolicu punu baštenskog otpada i vile, otvoren šaht. Maša živi u stanu 9, drugi sprat.

„Hleb, mleko, salama, sijalice, krastavci...dobro...brijač..ovaj su samo imali...pih, nema veze...pivo, vino, prašak, toalet papir...brašno i kakao za ledene kocke...tikvice, testo za lazanje, sir....da nisam nešto zaboravio, majku mu?", razmišljao je Saša prevrčući korpu u redu na kasi. Očekivao je na preferansu Daška i Minju, drugare od fakulteta. Lazanje sa tikvicama i sirom i ledene kocke bili su na meniju za večeras, veće količine piva za njega i Daška i crno vino za Minju, ona je volela da se folira da voli i razume se u vina, mada bi uvek popila najviše jednu čašu koja bi je uspavala i od koje bi obavezno dobila kiselinu. „I'm so excited and I just can't hide it, I'm about to lose control and I think I think I think I think I like it, like it" pevušio je master preferansa, najbolji od svih ikada, penjući se u svoj stan 14 na trećem spratu stare, dobro očuvane trospratnice u centru.

Zvono na vratima trglo je Dejana R, koga su svi u zgradi zvali inženjer, jer je pre penzije, negde, valjda to i bio. Pogledao je kroz ključaonicu i video dva jezika kako mu se plaze. Trgao se naglo kao da ga mogu dohvatiti, okrenuo se prema dnevnoj sobi kao da će naći rešenje, pa opet polako pogledao. Ovaj put, ispred ključaonice je stajala samo jedna flaša vina, a ize nje videlo se jedno uho, pola čela i jedno nasmejano oko.

- Ajde, Saša, ugrejaće se vino, otvori!
Inženjer je polako otvorio ne spuštajući rezu, izdužio nos i samo upitno podigao obrve...
- Ne pijem vino, mora da ste pogrešili.
- Ups! Ček, bre, šta je ovo? Gde smo mi, ovo nije Sašin stan..ma, ovo nije Sašin sprat, čoveče! Jao izvinite, nije treći, jel?
Kroz osmeh je pitala Minja i već vukla Daška prema stepenicama.
- Nije, omašili ste za jedan, ovo je nadogradnja, četvrti. A vi kod Saleta, onog momka ispod? Pa, jel tu...

Govorio je inženjer, otvarao vrata, opušten i željan društva. Izašao je u hodnik kao da želi da ih zadrži barem još malo, ali bez dobrog razloga.

- Ne smeta meni deco, uopšte, možete šta god, ni muzika mi ne smeta, i ja sam nekada voleo društvo...A jel ste vi njegovi drugari? Školski? Nema on ni devojku, vidim ja, a šteta, mada, ima vremena...

Stigao je već do pola hodnika za njima, a oni su se samo smejali, klimali glavom i već bili na stepenicama za dole. „Do viđenja! Izvinite još jednom, žurimo! Prijatno!", čulo se još samo sa stepenica.

Pred ponoć, Maša je već bila odustala od izlaska. U međuvremenu se pripila, zaljubila u pogled na narandžastu noć sa svoje terase, proveravala Facebook, mejlove, tutnjala po Internetu, tražila sagovornike, prijatelje, ljubavnike, kako je to noć od nje i tražila. Slušala je i komšiju kako se na terasi iznad smeje sa društvom. Odjednom, začulo se zvono na vratima. Krenula je bosa prema hodniku razmišljajući kako joj dugo nije niko upao nenajavljen, vrtela u glavi ko bi to mogao biti i čak pomislila da bi ovo možda bio pravi momenat da padne u frku. Špijunka je majka, a ispred majke stoji par, momak i devojka u ranim tridesetim.

- Ko je?
- Mi smo došli na žurku?
- Kakvu žurku? Pogrešili ste, neću vam otvoriti, samo smo ja i momak tu, on spava...
- Pa, nama su rekli da je žurka ovde, sigurno.
- Ko vam je rekao?
- Prijatelji...mi smo Sašini drugari...
- Sašini? Kog Saše? Onog što živi gore?
- Pa, da, taj nam je rekao...
- Bili ste kod Saše gore i on vam je rekao da siđete kod mene na žurku? Ja idem da zovem miliciju...

Krenula je prema telefonu, ali je onda čula vrata lifta, pa se tiho vratila i pogledala kroz špijunku. Prazan hodnik nije doneo smirenje. Mogli su ostati tu, mogu se vratiti, sačekati je, možda znaju da živi sama...Nemirni nemir duvao je njenim krvotokom. „Fucking shit, šta sada da radim? Da zovem miliciju i da prijavim dvoje koji su pogrešili vrata? Da zovem matorce, pa da mi se usele na dva meseca dok ne procene da je opasnost prošla?"

Ova misao pogurala je njenu ruku da vrati telefon na sto. Krenula je prema terasi, ugasila svuda svetlo i virila dole na potpuno praznu ulicu. „Možda da odem gore kod tog Saše i da mu objasnim, kažem šta se desilo, pa šta, to je normalno...Ali, šta ako su u hodniku ili negde sakriveni...garant su narkomani...". Onda je zaboravila na uljudnost i principe.

- Saša! Saša! Jel me čuješ?

Saša, Daško i Minja zaustaviše se sa kartama u rukama osljuškujući toplu narandžastu noć.

- Jel to mene neko zvao?
- Pa, kao da jeste...
- Nema nikoga dole na ulici, reče Minja i vrati se na stolicu. Saša proveri hodnik, nema nikog.
- Ma, to je neko nekog dole...ajde, ko se pita? Ti si Minja rekla dva?
- Saša!! Komšija, jel me čuješ?
- Ma, ko je ovo?

Saša je spustio karte, nagnuo se malo jače i ugledao narandžastu šarenu devojku, krupnih crnih očiju kako gleda na gore..

- Mene zoveš?
- Jao, da, izvini molim te, treba mi pomoć...
- Šta je bilo? Ti si ona nova...Jel treba da siđem, šta se desilo?
- Bili su mi neki na vratima, ne poznajem ih, kažu da si ih ti poslao kod mene na žurku, ali ja ne pravim žurku, a očigledno se nisu ni popeli kod tebe..
- Ja ih poslao!? Nisam, niko nije ni bio od mojih, osim nas troje...Ček, sada ću sići...

Otvorila ja vrata pažljivo i stala ispred.

- Izvini, stvarno mi je neprijatno, ali uplašila sam se da su lopovi i da su možda tu još negde, a da zovem muriju mi je glupo jer možda i nisu lopovi, mada sumnjam da nisu, lažu...
- Nemam pojma, nisu moji sigurno..a frka ti je sada, a? Ne znam...Hoćeš sa nama gore? Hajde, tu su mi prijatelji, jedna je devojka, ne brini...

Gledao je lepu Moorish girl, a ona je razmišljala kako je sve prozaično, kao u kevinim ljubavnim romanima, kako komšija izgleda jaaaako dobro, i kako je hrabar, baš hrabar.

- Ne znam, malo mi je bezveze, razumeš, prošla je ponoć, ne poznajem nikoga, ni tebe ne poznajem, a sada ti praktično upadam preko terase...
- Pa? Vidi...znaš ti koliko se važnih stvari dešavalo na terasi? Romeo i Julija, pa Sirano pod balkonom, pa papin urbi et orbi, e, ko zna zašto je ovo dobro....Hajde, uzmi šta ti treba i palimo...

I, šta će jadna narandžasta Moorish, nego da pokupi ključeve, cigare i mobilni, pa pravac kod komšije. Kada su se pojavili na terasi, Saša je počeo da priča prijateljima viteške priče o tome kako ju je spasao od neprijatelja, više stotina njih, do zuba naoružanih, kako će sada do daljeg morati da živi kod njega, dok opasnost skroz ne prestane, a Mašenjka se smejala i zauzimala mesto na terasi.

- Igrate karte? Šta je to? Pref?
- Da, jel igraš? Hoćeš da igramo u četvoro novu? Nije problem, iovako je Saša loš toliko da nećemo završiti još dva meseca, čak je i Minja bolja od njega, smejao se Daško i udaljavao od Minjinih pesnica koje su prstenjem pogađale najbolnija mesta...
- A ne, nisam baš tako dobra i jako dugo nisam igrala, ali ću rado kibicovati, samo vi nastavite...Neću ja dugo...

Noć je postala jedra i gusta kao da nije jedna nego je hiljadu i jedna, ili lepljiva i zagušljiva kao Njujork, kao iz priča, neprava, nečija, i samim tim, privlačnija. Noć koju usamljeni priželjkuju u petak. Četvorka je sedela na balkonu, troje ih je igralo, svi su pili, jedna je kibicovala, dvoje su se stalno nešto tukli i zadirkivali, dvoje su se gledali. Čaroliju je na trenutak prekinuo krik propraćen nećim što proleće od gore...

- Mrš bre, mamicu vam, zvao sam miliciju, a sad ću vam i ja sići samo da uzmem pušku, pička li vam materina bezobrazna...

Svi četvoro mitski nadžedžiše guzice na ogradu da vide ko koga psuje i zbog čega. U međuvremenu je pored njih od gore proletelo još nekoliko paradajza, jedna papuča i mala metlica. Pogledaše gore u inžinjera u beloj, rastegljenoj potkošulji, izgužvana lica od jorgana.

- Šta je komšija!? Šta se desilo, čoveče, koga gađaš?
- Mamicu im njihovu, opljačkali su me, moram da zovem miliciju...
- Pa, ko su, jesi ih pustio ili su obili..šta?
- Otvorio im, majmun, jebo me ko natera da ostavim slušni aparat, da sam ga skinuo, ne bih ni zvono čuo, ne bih ni naseo, idiot, kakav jesam...
- Komšija, ajde siđi dole da nam ispričaš, bili su neki i kod ove komšinice sa trećeg, njoj su rekli da ih ja šaljem, ajde siđi...
- Ma ne znam, ..šta sad da silazim..mamicu im, uh kako sam besan na sebe...ni miliciju nisam zvao..
- Ček, ajde da popiješ nešto da se smiriš, pa ćemo ih zvati zajedno...
- Ajde, možda bih mogao nešto popiti, ej vidi, sav se tresem, bogte...

Našla se nekako tu još jedna stolica i na njoj još jedan komšija, uplašen i zbunjen. Ispričao im je kako ga je probudilo zvono na vratima, kako nije hteo da im otvori, ali kako su mu rekli da su došli kod Saše na žurku, i kako su ga dozivali i zabrinuli pošto nije otvarao, a čuo se televizor. On se čovek zabrinuo, jer i sam zna da je Saši došlo društvo, imao potrebu da proveri, pomogne, i otvori im vrata. Kad je krenuo da se obuje, oni ga ubaciše u kupatilo i jedno od njih je držalo vrata, dok je drugo nabrzaka rondalo po stanu..nije trajalo dugo, i ne fali ništa veliko, jer ništa veliko nije ni bilo, ali se iznervirao, i uplašio. Uh, majku mu, svi zaključiše ćutke.

Šta sada? Treba zvati miliciju, naravno. Ali, Saši se nije dalo da dolaze kod njega jer je svašta na terasi gajio, a Minji i Dašku se uopšte nije dalo da pričaju sa policijom, opet zbog svega što je ovaj gajio na terasi, ali nisu znali šta da kažu inženjeru, nego su nekako probali da ga odgovore. Nije milicija rešenje, jer oni nikada nikoga ne uhvate, samo će ga maltretirati, možda će morati u policiju, pa tamo satima, i na kraju ništa. To su narkomani, neće se oni više nikada vratiti, a Daško će se preko svojih nekih kanala već raspitati. Sve se to zna, i sve se može saznati, samo kada se hoće. Nekako se ni inženjeru nije odlazilo sa ovog balkona gore, gde bi ga posle odlaska policije sačekao njegov prazan balkon sa izgaženim paradajzom.

Nisu više igrali karte, već pričali o tome kakvo je vreme došlo, kako čovek ne sme više da živi sam. Neka se prisnost osetila u vazduhu, inženjer je pričao i kako je prvo završio vojnu akademiju u Puli, kako je tamo kratko bio u službi, kako je bio i kapetan na vojnom brodu, tamo našao devojku za sebe, zašto se nije ženio, kako mu nije žao, jer je brak muka živa. Noć je ispratila još jedan sat, na sto je stala još jedna flaša, Saša je seo bliže Maši, Maša se slagala sa inžinjerom i naslanjala na Sašu.

-I? Šta ćemo sada? Nećemo ih prijavljivati, ali možda bi trebalo da upozorimo komšije, ili čak sve u kvartu, rekao je inženjer.

- Ne brini komšija, Daško će to da sredi, nemoj se nervirati. Pa, vidi, uostalom, kako nam je dobro. Da nije tih budala, ti bi sada spavao, mi se svađali oko karata, a Maša bi sama slušala muziku...
- A čuje se gore kod tebe kada je slušam? Glasna sam?
- Jesi, ali divnu muziku slušaš i uvek mi prija, ne menjaj ništa. Hoćeš me zvati da slušamo zajedno?
- Zvaću te, tihi Mašin glas prelivao se preko balkona u narandžastu noć.
- A ja ću zvati tebe, i Minja će te zvati, reče joj Daško. A inženjer će nas sve zvati na vikendicu. Imate vi neku zemlju, viđali smo vas kako iz kola iznosite lepo domaće voće, grablje, sve u svemu, mnogo je dokaza da bi se moglo roštiljati, a ima verovatno tu i neka domaća rakija?
- Ih! Ima..imam još bure jedno što je meni otac spremio za ženidbu, ali ne mogu da se sestim gde je zakopano...
- A trebalo je da se oženite?
- Pa jeste, jednom, davno, ali se moja Verica bacila sa balkona, niko nikada nije saznao zašto.
- Sa kog balkona?
- Na moru smo bili, to je još stari Petrovac bio, pre zemljotresa...
- A što se bacila?
- Pa, kažem, niko ne zna, nije poruku ostavila, pa ne znam...
- I, šta? Od onda ste sami?
- Ma nisam, bilo je još par žena, ali sve neke lucprde, mani...A nju nikada nisam zaboravio i uvek sam gledao da živim u stanu sa velikim balkonom, evo, kao ovi naši...A kako ste se vi svi upoznali?
- Pa i komšinica Maša je danas ovde prvi put došla zbog lopova, zvala me preko balkona, nasmeja se Saša...a nas troje smo išli zajedno u razred, bežali smo zajedno sa časova i išli da pijemo limunadu i učimo da igramo preferans u jednu poslastičarnicu...Kako se ono zvala, je li vas dvoje, pogledao je Saša u Daška i Minju, ali već u sledećem trenutku, tri odgovora sretoše se na sredini, kao da su svi troje ispalili po metak:
- Balkon!

Nakon trenutka tišine, zaorio se smeh, kao da je na jednom mestu, ali opet sa više strana, kao da ga je neko zalepio super lepkom za onih par kvadratnih metara u, i oko Sašinog balkona. Divna, topla, narandžasta noć, sa krvnim sudovima na nekim starim terasama i sećanjima, malo strašna i tužna, malo nasmejana.
- A šta ćemo sa lopovima? opet neko zapita...

Pogledali su se, digli lenja ramena koja sigurno neće ići u miliciju, ali ipak razmišljajući kakvu bi prigodnu akciju trebalo preuzeti da se oni sami, komšiluk, pa i čitavo čovečanstvo spasu od lopova. Tišinu je prekinuo kapetan lađe...

- Ma, ništa, deco. Sedećemo češće ovde, naići će oni jednom ispod balkona...
- A onda ćemo ih zvati da sednu sa nama!
- Ili će ih inženjer voditi na more!

viknu neko kroz zgusnuti, narandžasti smeh.

23-0522.jpg 

 

 

 



Komentari (32)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

KRALJMAJMUNA KRALJMAJMUNA 16:23 24.06.2011

Dobro je

Dobro je.
vladimir petrovic vladimir petrovic 19:02 24.06.2011

Neprolaznost orijentalnih scena

Vlasta92
... Maša je u ovo narandžasto veče ležala izvrnuta na dvosedu u dnevnoj sobi, u cvetnoj haljini, kao„ Moorish Girl Lying On A Couch Rabat Morocco"

Gde se seti baš ove Arapke, iz Maroka?
Vlasta92 Vlasta92 19:22 24.06.2011

Re: Neprolaznost orijentalnih scena

Nemam pojma, iskreno...Vrela noc?
bravar92 bravar92 22:22 24.06.2011

bez naslova



otvorila si
sasvim običnu,
narandžastu kutiju noći,
prosula je po narandžastim
pegicama na nosu i nacrtala jedan
veseo osmeh obojen, ćilimom reči, u narandžasto!
Vlasta92 Vlasta92 08:54 25.06.2011

Re: bez naslova

To tvoje?
bravar92 bravar92 14:12 25.06.2011

Re: bez naslova

To tvoje?



Uvek imenujem autora...

što znači - da!

jaimamtalenat :)))



Lord Greystock Lord Greystock 01:15 25.06.2011

Eh Vlasto...

... dobro je! Baš dobro.
I ja kažem
Vlasta92 Vlasta92 08:52 25.06.2011

Re: Eh Vlasto...

no, nema mi nesto ekipe da se zezamo, pobegli su kada su videli broj karaktera
gordanac gordanac 09:57 25.06.2011

:))

Vlasta92
no, nema mi nesto ekipe da se zezamo, pobegli su kada su videli broj karaktera

you wish!

Šta je moćno u narandžastom? (a o letu i noći i da se ne govori)



gordanac gordanac 10:16 25.06.2011

*****

vlasta:
To je ono vreme kada svi osećaju da se nešto lepo mora dogoditi, jer je to pravo stečeno petkom. Čak i ako počne kiša, ona ostaje topla, narandžasta, letnja noć.

***

Divna, topla, narandžasta noć, sa krvnim sudovima na nekim starim terasama i sećanjima, malo strašna i tužna, malo nasmejana.

***

- Ma, ništa, deco. Sedećemo češće ovde, naići će oni jednom ispod balkona...


gordanac gordanac 10:17 25.06.2011

*****javascript:;

divlji softver mislio da je greškom crno-belo, pa probao i poslao dvaput isto (u nadi da će postati narandžasto)
briši
ili- bojaj, ovako:

Vlasta92 Vlasta92 10:18 25.06.2011

Re: :))

Zaslepi me, zeno narandzasta
gordanac gordanac 10:25 25.06.2011

:))))

Vlasta92
Zaslepi me, zeno narandzasta

hoćeš da ti to isto uradim i "with science" kao u "she blinded me with science", ha?

Vlasta92 Vlasta92 10:29 25.06.2011

Re: :))))

Ma, moze, nemoj samo da bude previse orange



znas da sam osetljiva na propas'
gordanac gordanac 14:19 25.06.2011

nesebrigaj....

Vlasta92
Ma, moze, nemoj samo da bude previse orange

znas da sam osetljiva na propas'


kak`a crna propas` !
nemasetoga, nesebrigaj
evo ti dokaza:




...ima tu još narandžastih noći, i-haaaaaj!
antioksidant antioksidant 19:44 25.06.2011

Re: Eh Vlasto...

Vlasta92
no, nema mi nesto ekipe da se zezamo, pobegli su kada su videli broj karaktera

sporo citamo istina
ali dugo pamtimo lepe recenicne sklopove

natasavb natasavb 20:55 25.06.2011

Re: nesebrigaj....

...ima tu još narandžastih noći, i-haaaaaj!


A i poneki mesec. :)



fantomatsicna fantomatsicna 02:04 25.06.2011

U crvenoj..

zdravo

narandzasta vlasto :)
jasnaz jasnaz 18:31 25.06.2011

balkonski

mirelarado mirelarado 18:59 25.06.2011

Re: balkonski

Vlasta92 Vlasta92 18:47 25.06.2011

Strafo vas dve



dobrodosle, sedite, sad ce kafica, a medjevremenu, malo muzike

kukusigameni kukusigameni 19:40 25.06.2011

nocu a narandzasto

Lepo.

Vlasta92 Vlasta92 19:45 25.06.2011

Re: nocu a narandzasto



pa, jeste, lepi su ovako isto obuceni
kukusigameni kukusigameni 19:46 25.06.2011

Re: nocu a narandzasto

Zene se pale na uniforme.
Vlasta92 Vlasta92 20:32 25.06.2011

Re: nocu a narandzasto

ali vazna je i licnost
kukusigameni kukusigameni 21:00 25.06.2011

Re: nocu a narandzasto

ali vazna je i licnost

Sve se to da srediti.

kick68 kick68 15:14 26.06.2011

?

Gledao je lepu Moorish girl, a ona je razmišljala kako je sve prozaično, kao u kevinim ljubavnim romanima, kako komšija izgleda jaaaako dobro, i kako je hrabar, baš hrabar
Jesi, ali divnu muziku slušaš i uvek mi prija, ne menjaj ništa. Hoćeš me zvati da slušamo zajedno?
- Zvaću te, tihi Mašin glas prelivao se preko balkona u narandžastu noć.

Je l' ima nastavak? Ja bih da se oni povezu (bez da se nagrde) i da lopovi zavrse u zatvoru:)
Ivana Knežević Ivana Knežević 16:14 26.06.2011

Pa kad je narandzasto

jasno je otkud toliko topline.
I kako se ne voleti sa ljudima kad i lopovi imaju mesta na terasi.

Mnogo dobro, Vlasto, bravo!
Vlasta92 Vlasta92 18:22 26.06.2011

Re: Pa kad je narandzasto

Hvala Ivana
background noise background noise 19:23 26.06.2011

Vlasto, Vlasto

Baš si me nasekirala šta ce da bude sa decom što svašta gaje u saksijama . . . sreća njihova te je inženjeru sve svejedno postalo.

Nego, zašto i inženjer nije gledao kroz špijunku kao Maša?

Vlasta92 Vlasta92 11:27 27.06.2011

Re: Vlasto, Vlasto

Otkud ja znam...čudni su putevi njegovi

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana