Taksista rezigniranim glasom komentariše stanje na ulicama od poslednje snežne oluje - jučerašnje - i da je to sigurno zbog toga što su ugovori sa čistačima leda i snega istekli pa je sada sve odrađeno loše i neadekvatno. I autoputevi i ulice imaju leda, saobraćaj je spor, ima puno udesa, u sporedne ulice niko i ne zalazi od strane gradskih službi... nisam znala da to tako posluje, ali sada dok ga slušam, ne iznenađuje me. Mi svi živimo pod pretnjom bankrotstva u ovom gradu. Da je sneg pao u martu nije iznenađenje, pašće i u aprilu. Neko u menadžmentu grada veruje da će dovoljno vešto odglumiti šok pred ovakvim elementarnim nepogodama za koje grad nema elementarne uslove tj. pare. Zar niko tamo na nebu ne zna koliko to košta? Bolje sam se osećala pre nego što sam saznala tu malu novost o načinu poslovanja gradskih službi. A nisam se osećala dobro već od ranog jutra, i razlog što uopšte sedim u taksiju je da idem kući s posla. Nije ništa strašno, ali prosto je nešto off. Sa mnom mnogo manje nego sa ulicama, gradom a o svetu i da ne počinjem.
Posmatranje grada kroz prizmu debelih naslaga korupcije i mismenadžmenta je mučno. Daleko je lepše bilo u nedelju prepodne, kad sam sedela u metrou i čitala na reklamnom panou poeziju. To su uradili prvi put pre par godina - poetry on the way - i prijalo mi je i tada, a sada kad vidim da se neke dobre stare stvari vraćaju, utisak je još lepši. Čuveni kanadski pesnik Irving Layton, rumunski Jevrejin koji je odrastao u Montrealu, piše o Ani. Ana je mlada, on je star, ali vešt je sa rečima i zbog njih je on dobio Anu a Ana svoju pesmu. Koju sam ja čitala tog jutra u metrou. Ana je još uvek živa, ne više mlada. Svi putevi vode ka toj stanici. Ja izlazim na Osgoode-u, da kupim karte za balet.
Ultra-romantična Puškinova priča, muzika Čajkovskog, prekrasna koreografija i performans, je bio moj plan za nedelju. Ispalo je sve baš tako, i još lepše. Kao u utočištu, vrtelo mi se po glavi, ovde je kao u utočištu. Napolju je sve rezultat neke prevare i malverzacija, pa i sama ta velelepna dvorana. Ali ne i orkestar u njihovoj rupi, ili balet na sceni - umetnost, poštena do krvavih stopala, povreda, torture neprekidnih vežbi. Da rigorozna disciplina vodi do poštenja ne bi trebalo da iznenadi. Poštenje kao slobodan izbor je naduvana laž. Ali sve je to bilo daleko od mene. Nisam znala da sam toliko željna staromodnih romantičnih priča. Kako su oni to vešto a jednostavno sveli na govor tela. Mogli bismo i mi da probamo, negraciozni prolaznici i posmatrači. Bez reči=bez laži. Kad nas iznenadi sneg, ili iznenadimo sami sebe.