autorka mr Dragana Ćorić
/predsednica UG RODITELJ - Novi Sad
Naviknete da tražite neke stvari i pojave.
Da prepoznajete neke odnose i relacije te da identifikujete probleme, tamo gde ih prosečan posmatrač ne vidi.
Takvi problemi su obično van prvog reda političke arene. O njima se ne priča na trač partijama na pauzama za kafu. Niti o takvim stvarima, problemima ili odnosima ćaskate, bar ne previše na vašim omiljenim društvenim mrežama. U svakodnevnom kontaktu, zaslepljeni sopstvenim problemima ne obraćate pažnju na globalnu sliku u nekoj oblasti.
A ona, u slučajevima o kojima ću pisati izgleda ovako:
odbornici skupštine grada Sombora nisu prihvatili predlog da se trudnicama iz gradskog budžeta plaća naknada u primanjima dok održavaju trudnoću. Više od 1.000 građana je potpisima podržalo predlog Lige socijaldemokrata Vojvodine da trudnice dobijaju punih 100 odsto zarade dok su na bolovanju, a to bi značilo da se 35 odsto nadoknadi iz gradskog budžeta. Od 49 odbornika predlog su podržala samo tri.
Zakonom o finansijskoj podršci porodica sa decom i Zakonom o socijalnoj zaštiti propisano je da opštine, odnosno grad, mogu da utvrde veći obim prava od onih koja su u zakonu. Po tom osnovu trudnice iz gradskog budžeta mogu dobijati razliku u zaradi.
Tako kaže pravo. Ali ne kaže naravno ultimativno, pod pretnjom kaznom, nego kaže da - može. Što ne znači da mora, jel te?
Razlog za neprihvatanje je da isti predlog nije bio dovoljno dobro obrazložen u smislu da nije navedeno koliko će to para koštati grad. Neki podaci kažu da bi to bilo 1,2 miliona dinara. I puta 10 više razloga da žene porodilje na teritoriji Sombora, kojih je za 300 manje nego prošle godine, mirno iznesu trudnoću do kraja i brinu se o svojoj deci u prvim najznačajnijim mesecima.
Kažu, sve je to marketinški trik. Sem toga lepo što je napravljen taj predlog ali, citiram "nije bio raspravljan u okviru koalicije na vlasti", pa stoga...
Slučaj broj dva.
BIla sam ponosna na Novi Sad kad je pre nekoliko godina osnovan prvi i jedini Stambeno kreditni pronatalitetni fond, koji je trebao da pruži finansijsku podršku porodicama sa više dece da lakše podignu kredit za kupovinu prvog većeg stana, te da im obezbedi lakše učešće u kupovini stana i otplati. Problemi su krneuli već u prvoj generaciji tih subvencionisanih kredita, zbog strahovite papirologije koja je bila potrebna. Ljudi su odustajali. A gard je redovno odvajao sredstva, na godišnjem nivou, za popunu tog fonda. Tek pre par meseci, objave da se taj fond gasi. Kažu, nije ispunio svoju svrhu. Ispade, maltene, da je bilo para, a da ljudi, ti nezahvalni roditelji sa puno dece, nisu 'teli da ga uzmu. I tako...
Koja je poenta ove dve priče?
Što se pronatalitetna politika uzima kao moneta za potkusurivanje. U svakoj godini, pa i u predizbornoj. Reče mi jedan totalno apolitičan kolega, citiram, "kako ne shvate političari da ulaganjem u pronatalitetnu politiku ulažu u svoje buduće birače?". Pa znam ja to, ali treba čekati 18 godina da se vrati ta usluga. Za period mandata od 4 godine, to je mnogo. A i skupo je brate. Košta biti dobar prema deci, njihovim roditeljima. Nije to samo slikanje ili dva, i svako na svoju stranu. Nego tu treba dati - novaca. Ali ne uludo. Jer zbilja ovakva pronatalitetna politika će nas sve svesti ne pod jedno drvo - nego daj bože jednu granu.
Zloupotreba pronatalitetne politike i mere podsticaja rađanju i povećanju nataliteta u svrhe politike i političkih poena je, čini se, jedna od najgorih zloupotreba. Ali nije kao takva normirana zakonom. Stoga, ostaje samo u kratkom pamćenju svih nas da zapamtimo: ko je dobio a ko izgubio te političke poene u oba slučaja.
Moj nevladini, neprofitni mozak kaže da su u oba slučaja zasigurno izgubila - deca.