Nakon jednog jutrošnjeg iskustva, kada sam opet jednom svom prijatelju bezuspešno pokušavao da objasnim da je žrtva prevaranata i da ne ulazi u vrzino kolo, setih se svog teksta iz potpalublja, od pre dve godine. Priča je istinita, iako sam tada napisao da je fikcija, iz nekih naivnih razloga.
PIRAMIDE
Sretoh nedavno jednog poznanika koga baš odavno nisam video. Počnemo klasičnu priču: "kako si, kako porodica", kad me on, ničim izazvan, pozove na piće u kafanu. Iznenadilo me to, moram priznati, jer ga znam kao prilično škrtog čoveka, što bi rekli sa zmijom u džepu. S obzirom da se takva prilika ne propušta, da mogu svojoj deci jednog dana da pričam da sam doživeo da me on časti pićem, prihvatim.
Sednemo mi u baštu, baš je bilo prijatno vreme. Naručio sam pivo, a šta drugo. Čim se konobarica udaljila, upita on mene da li bih voleo da zaradim velike pare bez mnogo truda. Odgovorih kratko "Ne" naslućujući kuda će razgovor da krene. "Ma daj, ne zezaj, ozbiljan sam" - reče moj poznanik. "Dovoljno si ti radio za pare, vreme je da pare rade za tebe".
- "Aaa, uključio si se u neku piramidalnu mućku" - rekoh.
- "Zašto misliš da je mućka i da je piramida, posao je ozbiljan".
- "Onda bih postavio par pitanja" - počeo je razgovor da me zabavlja. - "Da li treba da dam neke novce, da tražim nove žrtve, pardon klijente i da mi garantujete zaradu od 100 % godišnje?"
- "Neću ti više ništa reći" - reče on, "već te pozivam na seminar (pazi SEMINAR!) sutra uveče".
Pošto spadam u ljude koje takve stvari veoma zabavljaju, a imao sam toliko vremena, odlučim da prisustvujem. Možda ću i naučiti nešto novo o prevarama.
Pojavio sam se u dogovoreno vreme u ekskluzivnom restoranu. Stolice su bile poređane u desetak redova po osam stolica, okrenutih drugom kraju sale, ka zidu na kom se već nalazilo platno za projektor. Video sam dosta ljudi koje poznajem i iskren da budem, ne simpatišem baš. Uglavnom su tu bili lokalni pametnjakovići, mirođije u svakoj čorbi u gradu.
Onda su došli oni: ljudi u skupim odelima, sa osmesima na kojima se čitala pohlepa. I krenulo je njihovo naklapanje. Te ovo je posao budućnosti, te sad je pravi momenat jer već sledeće godine će biti kasno. Pa kako su vlasnici ljudi mekog srca koji žele da obični smrtnici zarade veliki novac i tako to. Gledam malo njih, malo ljude koji sede i slušaju. Svi u glavama prave neke svoje računice. Usledilo je gađanje brojevima. Godišnja zarada koju predviđaju kretala se negde između 800 i 2000 %. Da ne bude zabune, nema zareza: dve hiljade procenata! Nisam imao više nerava da ostanem, ustao sam bez reči, malo se namrgodio, čisto scenskog nastupa radi, i izašao. Na žalost, moram reći.
Nekoliko dana nakon toga sretoh prijateljicu, jednu zaista dobru osobu, koja je tog dana bila na SEMINARU :-) Odmah me je pitala jesam li se uključio.
- "Ne, naravno" - rekao sam.
- "Ja sam ušla sa 3.000 evra" - reče ona
- "A odakle ti novac? - upitah je
- "Znaš da sam dobila otpremninu kada sam ostala bez posla. Moram da mislim na budućnost."
I ja počnem da joj objašnjavam da ni u normalnim okolnostima ne možeš očekivati da od investiranog novca imaš zaradu ni 30%, a ne još 2.000%. Da je u toku svetska kriza, da ona u stvari ne zna kome daje svoj novac i da, kada bi to bilo istina, pare bi okrenuli oni koji ih imaju mnogo, ne bi to došlo do običnih smrtnika. Slušala me je jedno vreme, da bih u jednom momentu na njenom licu primetio prezir. Izgledala je kao da sam je najstrašnije izvređao, samo je promrmljala poluglasno : "Ko ne reskira malo, ne može da dobije" i dodala rečenicu koja mi je dokazala da su joj brzo isprali mozak: "Dosta sam ja radila za pare, sada je vreme da pare rade za mene" - rekla mi je odlazeći.