AleXandar Lambros
Ima nekih X godina, nemojte me držati za reč, kako se desio incident u čuvenoj londonskoj galeriji moderne umetnosti „Tate". Čistačica je, naime, došavši ujutru na posao, počistila rad nekog umetnika kome je veče pre toga dodeljena ugledna nagrada. Žena je za taj nagrađeni rad pomislila da je gomila smeća zaostala od koktela upriličenog povodom dodeljivanja nagrade prethodne večeri.Vrlo mi je zabavna ta anegdotica. Mnogo govori o globalnoj zbunjenosti koja danas vlada kada su pokušaji definisanja pojmova umetnosti i umetničkog u pitanju.
„Kakva je ovo umetnost?" - pitanje s kojim se susrećem redovno kad pred učenike iznesem reprodukcije Kandinskog, Mondrijana i Maljeviča da otvorim raspravu na temu apstraktnog slikarstva (uz neizbežno dobacivanje „ovo sam mogao i ja da naslikam") ... Udahnem duboko i krenem ... o formama i bojama, likovnim elementima, autonomiji i unutrašnjim zakonitostima slikarstva, vibriranju i metastvarnosti, racionalnom konstruisanju nalik jeziku matematike, energetskim kretanjima itd, balansirajući uvek na tankoj liniji razumljivog svestan činjenice o potrebi posedovanja jedne vrste posebnog senzibiliteta koji se rađa tek iz dugovremene i strastvene posvećenosti, kao i izvesne intuitivne instačanosti koju, po pravilu, oni koji se o umetnosti samo informišu ne poseduju.
Umetnik je neko ko stvara stvari koje ljudima nisu neophodne.Biti dobar u biznisu je najfascinatnija vrsta umetnosti. Pravljenje para je umetnost i rad je umetnost i dobar biznis je najbolja umetnost.
Ne obraćajte pažnju na ono što o vama pišu. Samo izmerite koliko je centimetara toga napisano.
Imam vrlo nejasnu definiciju pojma „rad" jer smatram da je biti živ već samo po sebi toliko mnogo posla i to ne uvek onog koji vam se obavlja. Mašinerija je uvek u pogonu. Čak i dok spavate.
Vorhol.
Za mene zabuna počinje od njega. Genijalan umetnik? Ili prevarant? Ili genijalan prevarant? Kako god, svaka od ovih njegovih izjava dovoljno govori i gotovo da gađa suštinu problema. Svaka od njih dovoljna je kao komentar za nedavni „slučaj" Ejmi Vajnhaus.
Svemu čemu možemo, pri sadašnjem stanju stvari, da se nadamo jeste da se usaglasimo oko ovog neophodnog minimuma - živimo u vremenu suprostavljenih stilova i socio-političkih stanja. Nema celovitog subjekta, ne posedujemo nikakav pozitivistički narativ, popularna kultura u kojoj živimo je samoreflektivno oponašajuća.
Frustrirajuće koliko i zabavno. I po volji vam hoćete li se frustrirati ili zabavljati. Ili i jedno i drugo.
Volim Ejmi. Njenu muziku i njen glas. Mislim da čovek jednostavno mora da bude potpuno gluv pa da ne shvati koliko je talentovana. Izbegavam da se deklarišem kao „fan" jer mi je ta reč nekako devalvirana. Mnogi mi se umetnici sviđaju, fan sam tek nekolicine. Potreban mi je izvesni kontinuitet fascinacije da bih postao fan. Insistiram da se nijanse očuvaju. Devalviran mi je i pojam genija. Pa još i na kolenima. I pojam „zvezde". Ili bombastičnije, dive.
Dirljivi su mi Ejmina ranjivost i krhkost. Spremnost da se izloži. Nesnalaženje s ubitačnim tempom i zahtevima „industrije". Bol koji nadahnjuje njenu umetnost.Ali, šta je uopšte njena umetnost? Muzika i pevanje? Performans? Koncept?
Ja sam je kapirao kao pevačicu. Baš tako - pevačicu. Ničim izazvano poređenje sa Svetlanom vrlo me je zbunilo. Jer, jeste, Svetlana je takođe pevačica. I njeno pevanje o kome možete misliti ovo ili ono, za mnoge je umetnost, ako je definišemo onako nepretinciozno i laički kao ono nešto što dira i pomera. Šta bi se i kako pisalo da je izašla da baulja, izuva se i gađa orkestar? Koliko bi se blazirane zluradosti tu izlilo?
Koliko bi zgražanja na sebe navukla Kajli za istu stvar? Jer, Kajli je vrlo talentovana iako ću odmah i bezpogovorno da se složim da to nije talenat Ejmi Vajnhaus. Ne te vrste. Šta to onda Ejmi legitimiše i čini je imunom na razočarenje njene publike? Da sad ne filozofiram o potrebi komuniciranja s publikom kojom god umetnošću da se bavite. Jer u suprotnom ste umetnik u svojoj glavi i dnevnoj sobi.
Ne radi se uopšte o nepoštovanu publike. Problem je dublji. Talenat je vrlo česta pojava. Isto tako je i sa dobrim izgledom. Ono što je retko jeste spremnost da se preuzme rizik. Ono što je retko je sposobnost da pratiš svoj talenat dalje od ivice litice da bi video da li možeš da letiš. Da ga pratiš u podzemni svet da bi video da li možeš da otpevaš svoj put napolje. Da ga pratiš u lavirintu da bi video da li možeš da ubiješ Minotaura. Delim ovo uverenje Erike Džong.
Nema ničeg herojskog u bauljanju po sceni. Ni genijalnog u odustajanju. Prezirem podilaženje. Prezirem pakovanje izmeta u konzerve koje se potom izlažu kao umetnost. A od vas se očekuje da ne pokazujete svoju zbunjenost pred tolikom dubinom nečijeg debelog creva. Prezirem bljuvanje i bauljanje. Prezirem alibije u vidu nategnutih „koncepta", prodaju nihilizma i očaja bez forme. Izostanak prevaziđene i staromodne katarze sada da ne pominjem. Ne, pevačica, ma koliko talentovana, sa 3 i po pesme, nije genijalna iako genijalnost može da zaiskri i u samo jednom jedinom ostvarenju. Umetnost je krvav rad. Umetnost je prevazilaženje. Heroizam uzaludne borbe. Stravična lepota poraza u trenutnom bljesku trijumfa.
Ne govorim o posrtanju i padanju. Govorim o odustajanju. U redu je prepustiti se, u redu je odustati, u redu je pomiriti se, ako vas mrzi da se menjate dobri ste i takvi kakvi ste .... Začini to s malo imidža i/ili bizarnosti i eto ti umetnosti. To je Ejmina poruka. Ali, to je isto i Gagina poruka. Ona je legitimna ali nije genijalna.
Jer, to mogu mnogi.
She cheated herself.
Snimak Ejminog beogradskog nastupa, usudiću se da kažem, za mene je vrlo stvar „industrije" i u rangu mi je kućnog videa neke od zvezda kakve masovna kultura poslednje dve decenije neumorno fabrikuje. Otužni marketing. O kakvom se otporu industriji koja melje (pre svega integritet) tu radi ako te je ta ista industrija poslala ili primorala na turneju s uputstvom organizatorima da posklanjaju boce s alkoholom?Maska se tu, čini mi se, malo nakrivljuje. Šminka sliva. Nije nedozvoljeno, ali sam neimpresioniran.