Interpol Srbije raspisao je međunarodnu poternicu za Nadom Šakić, protiv koje se u Srbiji vodi postupak od 1998. godine, zbog sumnje da je izvršila genocid. Nada Šakić je bila čuvar koncentracionog logora u Staroj Gradiški (Jasenovac) u kome je za vreme Drugog svetskog rata ubijeno na hiljade ljudi. Onda je osvanula vest da je dotična još pre nekoliko meseci preminula.
Da li je slučaj Nade Šakić važniji po tome što je srpsko pravosuđe pokrenulo proces protiv nje, a ona je prema nezvaničnim informacijama preminula, ili po tome što je ona u Hrvatskoj, u koju je iz Argentine izručena zbog optužbe za činjenje zločina tokom Drugog svetskog rata, oslobođena optužbi?!
U prvom slučaju se možda radi o traljavosti srpskog pravosuđa, pa i o nedovoljnoj komunikaciji između dve susedne države, pa se tu s pravom može postaviti niz pitanja koja se odnose na efikasnost sudstva i ništa manje važnu saradnju dve države na poslu koji se zove skidanje teškog bremena iz protekla dva rata. Dokle god bude postoja ova vrsta neefikasnosti, biće to poruka strujama nacionalističkog ekstremizma da još uvek postoji prostor za njihovo delovanje i novo bujanje, samo li se steknu pogodni uslovi. Ili je i dalje suviše naivno i optimistički tražiti da ove „pravosudne i međususedske stvari“ budu uređivane brže i transparentnije?
Ipak, mnogo više obeshrabruje činjenica da je Nada Šakić u Hrvatskoj oslobođena optužbi koje su je teretile za zločine u Jasenovcu.
Nezahvalno je upoređivati i meriti stratišta iz Drugog svetskog rata, odnosno bilo koja stratišta, jer to uvek ostavlja priliku i za relativizovanje zločina neke od strana. No, prema brojnim izjavama i svedočenjima, čini se da je Jasenovac bio neprikosnoven po raznovrsnosti ljudske patnje, po strasti kojom se tamo mučilo i ubijalo, po bestijalnosti .., kao i po ćutnji katoličke crkve, ćutnji koja takvom „paklu na zemlji“ daje dimenziju više, tj. opravdava je. Nada Šakić je na ovom stravičnom mestu bila jedan od najistaknutijih organizatora i izvođača krvavog posla.
http://www.politika.rs/ilustro/2094/cetvrti.htm
Prema pisanju Večernjih novosti, hrvatski sud je protiv nje vodio istragu krajem 1998. i početkom 1999. godine, ali ju je posle tri meseca i 26 saslušanih svedoka oslobodio. Ni jedan od svedoka nije prepoznao Šakićevu. Stvarna amnezija, ili “dobar izbor” svedoka?! Osloboditi nekoga sa takvim profilom, uprkos brojnim dokazima..!
„Ljubomir Mihajlović, jedan od retkih preživelih zatočenika ustaških logora u Sisku, Staroj Gradišci i Jasenovcu, svedoči da je lično gledao kako Nada Šakić kolje jednu logorašicu na stepeništu glavnog ulaza u Kulu.
- Pošla je za njom skoro nezainteresovano, a onda ju je munjevito, levom rukom, uhvatila za kosu, da bi joj desnom prerezala grkljan - seća se Mihajlović. - Nakon toga se malo „utegla", rukom pročešljala kosu i nastavila dalje kao da je prethodno učinila nešto najnormalnije.“
http://www.srpskapolitika.com/Tekstovi/Komentari/2009/latinica/016.html
Znači li ta oslobađajuća presuda da joj je jedan značajan sloj hrvatskog društva zahvalan za ono što je učinila po pitanju postizanja etničke ravnoteže, a po formuli – trećina-trećina-trećina? Katolička crkva posebno? Valjda nije da bi Nada Šakić uskoro mogla da bude proglašena i za sveticu, po uzoru na neke ranije primere?!
Optužena u Srbiji još 1998, a pre neki dan raspisana međunarodna poternica. Ova vremenska distorzija nešto znači?
Pravda je ovde, zahvaljujući raznim okolnostima, kao i mnogo puta, zakasnila. To uvek obeshrabruje. Ipak, ima i neke koristi. A korist je makar u tome što se oko celog tog pitanja podigla prašina i aktuelizovala temu koja uporno teži da bude zaboravljena i koja daleko prevazilazi bilo koji pojedinačni slučaj.