znam da se danas ima smatrati na temu uhapšenog hadžića, al meni neki dan prostigao snimak gde smatram (a više ćutim) na temu kosmeta i metohije. i možda baš jer u senci hadžića (evo gde se šešelj dere i tera sud u qrac - on smatra da su oni za poslati ih na to mesto) danas mi došlo da pripustim ovu slobodnosrpsku emisiju koja je čudna iz dva razloga. tokom cele emisije ja više razmišljam kako da ne kažem neke stvari kako ne bih, je li, u problem dovela svog domaćina - a domaćin s druge strane muči istu muku, i više ne pita nego što pita, jer sve su teme nezgodne. i nikoga ne smeš da pomeneš.
primetila je jedna moja drugarica gledajući emisiju (a verovatno ne bi primetila da joj nisam pričala o kosovu više nego što je to pristojno) da i domaćin i ja - ćutimo. mada kao pričamo. rekla sam joj da je to jer cele noći nisam spavala, jer možda ni on nije spavao, da je to jedna emisija gde uopšte često svet dolazi neispavan i da oni pažljivi (dakle oni koji nisu političari) hodaju po jajima pričajući, svesni da svaka reč može da košta nekoga - na prvom mestu autora emisije.
sve je nekorektno, pričati o srbima, pričati o albancima, pričati o ljudima imenom i prezimenom, pričati o novinarima... na mestu gde se i dalje (a mi možemo da pričamo šta hoćemo) oseća strah i tenzija na koju navikneš, pa je ne vidiš, na mestu gde je i dalje normalno čuti da su nekoga silovali (ma nema veze, to je konobarica) pripadnici većinskog naroda (što na nekom drugom mestu dobija na značaju kojeg ovde jednostavno nema) jer ovde je to deo folklora... hiljadu je priča o kosovu koje bi neko vičan mogao da napiše, ali ne može da ih izgovori jer to prosto zvuči patetično, ili zvuči nezgodno, ili dovodi nekoga u nepriliku.
tako sam, jednom, ne znajući još uvek šta je kosovo, u nepriliku dovela petrovcija, divnog glumca i čoveka koji je, a šta drugo da radi, napustio svoje kosovo. posle sam shvatila da najinteresantnije, one najistinitije i najsnažnije priče o kosovu - treba ćutati. jer svaka od tih može jednom da nekoga košta posla, prijateljstva i na kraju - života. uvek zapravo života.
ps
ono što nisam rekla (tada još uvek nisam ni znala) u emisiji jeste da je knjiga koju ću možda uspeti da napravim pokušaj da se odgovori na pitanje: šta je kosovo. to je pitanje koje sam postavljala svim sagovornicima, a najvredniji sagovornici na temu kosova nisu nikakvi intelektualci (oni samo seru) nego neki svet od boga zaboravljen, po selima kojih nema na karti.