Prva se rodila Vera. Bila je slabašno, bolešljivo dete, oko koga su svi treperili gotovo ne dišući, koje su svi pazili i čuvali kao malo vode na dlanu.
Za njom se rodio Ljuba. Dečačić, kanda, sasvim običan, da nije bilo tuberkulozne rođake koja je došla da mu se poraduje. Nedugo nakon njene posete, ugasio se tiho i brzo, ne ostavljajući za sobom nikakvog traga osim maglovite priče da je ipak, kratko, bio radost u domu kome je rođenjem pripadao.
Nakon njega, rodila se Nada. Snažna, zdrava beba kojoj je malo ko posvećivao pažnju sve negde do njene petnaeste godine, kada umalo nije umrla zbog komplikacija na plućima izazvanih akutnom upalom zglobova. Večito je za sobom, kao tužnu senku, kao teško breme preko ramena, nosila svest o tome da je nikada ne bi ni bilo na ovom šarenom svetu da se nije dogodila ta krajnje neumesna poseta...
Sebe je oduvek smatrala ružnim pačetom. U skladu sa tim se i ponašala i živela i disala, sve dok se nije pojavio Lazar i učinio svojom ljubavlju i pažnjom da se pretvori u labuda i raširi svoja krila kao u bajci.
No, bajke ne postoje. Ili barem sve nemaju onaj očekivani kraj u kome su svi živeli zauvek srećno. Priča se pobrka, pojavi se neka zla vila ili iz grma iskoči gladan vuk, neko se pretvori u morsku penu ili umre smrznut kraj osvetljenog izloga, kerberi odasvud ne trepćući gledaju svojim ogromnim očima, ale i aždaje nadleću sučići plamen, gladne ptičice pokljucaju mrvice ostavljene da se nađe pravi put...
Elem, imao je Lazar rođenog brata Kamenka. Mlad se oženio, mladu ženu Jugovicu u kuću doveo. I rodila se Ognjenka. Detence sreću donelo, ali plamtelo prejako i sagorelo brzo - još u kolevci. Pa se rodio Ognjen, čudno čeljade bez žara i vatre, stvoreno da glavinja životom tiho i neupadljivo, ali strpljivo i postojano, bez suvišnih reči i velikih životnih preokreta, čvrsto vezan za zemlju svakim svojim damarom.
Ne potraja dugo, podmukla bolest poče da truni kamen u sipak pesak nestajanja i Kamenko iščili, iscuri mučno i teško kroz nepouzdane prste života ostavljajući za sobom trag jedne velike i prave ljubavi.
Sve prođe. Ili se barem utiša. Dani i godine se nanižu sasvim neprimetno. I vreme se ne zaustavlja ni sa kojim razlogom i ni jednim povodom, već tvrdoglavo korača vukući za sobom sve one koji su mu se prepustili.
I tako...
Vera je nedavno proslavila šezdeset tri godine braka. Srećnog, čini se. A i vidi se, naravno, u svakom njenom postupku, u svakoj izgovorenoj reči.
Nada već deset godina tuguje za Lazarom. Još uvek misli da ju je izneverio svojim odlaskom. Jer, znao je da nešto nije u redu. A rekao je:
- Nisam mašina pa da idem na popravku.
I pustio, sasvim svesno, da ga srce izda.
Jugovica je nedavno, u nedelju, kada se to ne radi, oplela novu štrangu. U ponedeljak je uredno na sto složila sve svoje dokumente, najnoviju odeću i pismo u kojem moli da joj njeni najbliži oproste što ne može više.
Pa štrangu upotrebila...
******************************************************************************************************************