Kad živiš u predgradju, onda nemaš parkić da izvedeš decu i pričaš sa drugim mamama. Nemaš ni tržni centar sa igraonicom. Nemaš ni sportski centar, a ni livadu. Nemaš ni kanalizaciju (ali to je neka druga strašna priča:) Imaš samo slepe ulice, gde deca izmile i igraju se, a ti čučiš, kao levo smetalo i ubijaš se od dosade. Onda ja, da ubijem splin, rešim da im pričam strašne priče. Da posle lakše i bolje spavaju, buhahhaha!
Lepo ih poređam okolo, jedan drugom do uveta, uzrasta od 4 do 12 godina, prebacim se na glas Miće Orlovića i krenem...
...Jednog jutra sam krenula na pijacu, ali kad stigoh tamo, nigde nikog?! Samo jedan rošavi, zarozani čiča, u prašnjavoj i pocepanoj odeći. Prodaje jednu paštetu.
- Pošto pašteta, čiča?
- Za tebe, kćeri, besplatno.
- Da nije neka prevara? Danas nema ništa besplatno.
- Ima, draga, samo treba da tražiš na pravom mestu.
- Pa...hvala.
- U zdravlje, kćeri.
I nestade, kao da ga nikad nije ni bilo. (Klinci se malo trgnu, a ja udarim monotono...)
Vratim se kući, pojedem onu paštetu u slast (jeste, jeste, sve što nije zdravo je vrlo ukusno) i odjednom mi se užasno prispava. Prilegnem na kanabe u dnevnoj sobi i zaspim tvrdim snom bez snova. Onda, čujem neki siktavi glasić...
- Marija, zlobnice, vrati mi moju paštetu. Ja sam na ulazu tvoje zgrade...
- Marija, na prvom sam spratu...vrati mi moju paštetu...
- Marija, evo me i na drugom spratu...kako si mogla da mi oduzmeš moju paštetu...
- Marija, popeo sam se na treći sprat i dolazim po moju paštetu...
- Marija, četvrti je sprat, a ti mi još uvek ne vraćaš moju paštetu...
(u zavisnosti od broja dece, uzrasta i pažnje, mrcvariš ih u proseku od 7 do 15 spratova...a kad krenu da zevaju od dosade, sada već glasom Lea Martina, zaustiš...)
- Marija, pred vratima sam ti... (Pa, dramska pauza!)
- Marija, otvaram vrata tvoga stana...
- Marija, prolazim kroz hodnik i otvaram vrata tvoje sobe...
- Marija, prilazim tvome krevetu...
- Marija, kako si lepa...
I onda skočiš na najbliže dete (namestiš da bude tvoje, da te ne optuže za zlostavljanje tudjeg:), uhvatiš ga za vrat i drekneš:
- MARIJA, JA TE DAVIM!
Kad krenu da vrište i skaču, prešaltuješ se na umilni mama glasić i opušteno kažeš:
- Ma to je samo priča...ali ne dirajte paštetu. Nije zdrava.
Klincima se ova priča neviđeno dopada i teraju me da im pričam iznova i iznova...I uvek isto skičanje i skakanje. Čovek bi pomislio da će im dosaditi i da to što znaju kraj, ubija zabavu. Ma jok. A mislim i da me iza leđa zovu Ona Marija.
Je l' znate vi neku strašnu priču?