Prema podacima republičkog Zavoda za statistiku o obrazovnoj strukturi nacije, zasnovanim na popisu iz 2002. godine, 6,5% stanovnika Srbije ima fakultetsku diplomu. Dakle, visokoobrazovani u Srbiji su manjina. Na nacionalnoj debati „Obrazovanje i razvoj ljudskih resursa”, koju je organizovala Vlada Srbije pre oko tri i po godine, ministar Božidar Đelić je rekao da je naša zemlja jedina u Evropi u kojoj se procenat visokoobrazovanih ljudi smanjuje u poslednjih 15 godina. Sudeći po tome onih sa završenim fakultetom možda nema ni 6,5%. Toj tako maloj, maleckoj manjini bilo bi dobro da svoje obrazovanje ispoljava unutar svojih stanova, daleko od očiju većine kojoj bi to moglo smetati.
Procena je da 7% stanovnika Srbije ima člansku kartu biblioteke. Ono što pripadnici te manjine rade bi trebalo da ostane unutar zidova biblioteka i njihovih stanova, jer ostale – većinu, ne zanima na koji način oni upražnjavaju svoje intimne navike u vezi sa statusom člana biblioteke, zar ne?
Redovni posetioci bioskopa u Srbiji takođe su manjina. Briga države i neumoran rad na zatiranju preostalih bioskopa onemogućavaju rast ove grupe. Njihove navike, skrivene bioskopskim mrakom, u tom mraku bi trebalo i da ostanu. Jer, zašto bi većini bilo potrebno da zna šta mrak intime bioskopa skriva?
Kada ste poslednji put bili u nekom muzeju? Ako ne možete da date odgovor na ovo pitanje onda svakako ne pripadate onoj manjinskoj grupi u Srbiji koja redovno odlazi u te ustanove. Iako najveći muzej u Srba ne radi već dugo vremena, još uvek postoje ponegde „četiri zida” međ’ koja bi se oni malobrojni koji uživaju u svojoj neuobičajenoj navici mogli zavući, i biti daleko od većine koju ono što oni tamo rade ne zanima.
U Srbiji ne postoji precizna statistika o broju osoba sa invaliditetom, ali se procenjuje da ih je između 800.000 i milion. Ako se uzme u obzir da je prema podacima republičkog Zavoda za statistiku Srbija 2007. godine imala 7.397.651 stanovnika, može se grubo izračunati da osobe sa invaliditetom čine između 11 i 14 procenata stanovništva Srbije. Treba li ta jedva primetna manjina da svoje invaliditete ispoljava javno, pred većinom koja ima „preča posla” od tuđih briga?
Oboleli od retkih bolesti su manjina. Treba li većina da se upoznaje sa nečime za šta nikada ne bi ni čula da ta manjina ne govori o svojim aktivnostima, već da ih ima u svoja „četiri zida”?
Pripadnost nekim manjinskim grupama stvar je izbora. Pripadnost nekim manjinskim grupama nije stvar izbora.
Mađari, Albanci, Slovaci, Crnogorci, Hrvati, Rumuni… u Srbiji su manjina.
Srbi su manjina u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Rumuniji, Austriji, Kanadi…
To je tako, sviđalo se nekome ili ne.
I, da li bilo ko ima razloga da bude ponosan na to, ili da se srami toga? Ja verujem da nema.
Ali onaj ko istupi tražeći za manjinu prava koja većina ima, i ko je spreman da istraje sa ciljem da se za ta prava izbori, uprkos pretnjama, zastrašivanju, uvredama… ima razloga da bude ponosan.