Da se razumemo, ovo je prvi kontra blog koji pišem za skoro pet godina pisanja bloga ovde. Mnogi su mi kratili živce, mnogima sam i ja poradila na cepkanju istih, ali po prvi put ne želim da napišem komentar, već post-odgovor. Pre svega zato što ne mislim da pričam sama sa sobom, a vidim da autorka posta nema nameru da se pojavi i razgovara sa onima koji diskutuju na temu koju je postavila. Naravno, radi se o postu »Džabe si cepala matericu«.
Ja sam svoju matericu pocepala četiri puta. Tri puta zbog tri carska reza kojima su spasavali život meni i deci koju sam rađala. Četvrti put zbog posledica pomenutih carskih rezova, kada su spasavali život samo meni. Zbog toga sam spremna u oči da skočim svakome ko mi kaže da sam to džabe uradila. »Najviše što čovek može da uradi u životu je da stvori drugog čoveka«, rekao je jedared moj drug Darko Rundek i ja se sa tim potpuno slažem. Ljudi se dive statuama ljudi, traživši i našavši u njima umetnost koja je to mahom zbog toga što uspe da napravi najpribližniju kopiju onoga što pravi Majka Priroda. I rađaju majke.
Naravno da svako ima slobodan izbor da li će ili neće imati dete. Ponekad je taj izbor osujećen zdravstvenim problemima, zbog čega se većina ljudi koji ne mogu da imaju decu dobar deo svog života trudi da na neki od zakonom omogućenih načina »nadoknadi« svoj »nedostatak« i ima dete.
Ma kako patetično zvučalo, deca ipak jesu najvažnije i najvrednije što imamo. Treba ih ceniti i voleti, jer samo pomoću ljubavi od deteta postaje čovek. Glavno merilo čoveka je njegov odnos prema drugim ljudima i živim bićima oko njega. Pre svega prema deci i na kraju krajeva prema majkama te dece. Znam ja da ima različitih majki, da ima i takvih koje to časno ime ne zaslužuju, ali kada neko ispljuje majke samo zato što očekuju da im se da mesto u autobusu ili da se puste preko reda, a da mu pri tome nije ugrožen život, već samo dovedeno u pitanje dobro vaspitanje i kratki živci, ja onda moram da kažem da to nisu problemi majke i dece koja plaču (što je stvarno skandalozna pojava), već onoga ko to govori ili piše.
Majke su od praistorije do danas zaštićena vrsta i to bi tako i trebalo da bude. Čak i Majka Priroda sve svoje majke štiti najbolje što zna. Životinje majke su uvek mnogo manje upadljivog izgleda za razliku od mužjaka. Njihova »svrha« je da rode i odgaje produžetak vrste. A, produžetak vrste je, sviđalo se nama to ili ne, glavni domaći zadatak koji dobijamo u fajlu pri rođenju. Deca jesu naša budućnost, jer ako njih ne bude, neće biti nikoga ko će da vidi i one druge duhovne i domete uma ljudske vrste.
Posebno sam osetljiva na žensko vređanje majki. Mogu da razumem (ali ne i da opravdam) kada muškarci ne razumeju šta sve prolazi žena do rođenja deteta, pa i posle. Ali da to ne razumeju same žene, čak i one koje nisu rodile, to mi je neshvatljivo. Da žena vređa majku, makar i u napisanom postu, i malu decu, to ne razumem i ne želim da razumem.
Mogu i da objasnim, a ko ne voli ne mora da čita. Svejedno mi je. Ako su priče iz vojske dopuštena disciplina, ne vidim što to ne bi bio i potpuno prirodan i svakodnevni proces rađanja. Dakle, od trenutka kad vam vežu raširene noge kožnim kaiševima, tako da iznad sebe vidite samo plafon, pa vam zavuku prste i ruku ne bi li proverili, pregledali, napipali...sve do krvavog posla rađanja, žena prolazi kroz sve faze odricanja od stida i težak bol. Čak i kada to prođe, biće pocepana, zašivena, zakrpljena, sa krvavim flekama po sebi, školjka bola koji mora da pobedi samo da bi bila sposobna da brine za dete koje je rodila.
»Kada bi muškarci rađali decu, ljudska vrsta bi odavno izumrla«, govorio je moj akušer, muškarac, lekar koji u Mariboru vodi ambulantu za rizične trudnoće. Tome je ponekad dodavao i čega se sve nagledao, kakvih patnji, trudnoća zbog kojih su žene svesno stavljale glavu u torbu, spasavanja ili gubljenja života...i sve to zbog par kilograma krvavog komada mesa, koji je mnogima od njih bio vredan rizikovanja sopstvenog života.
Upravo zbog toga ne mogu da vidim drugačije nego kao čisti bezobrazluk vređanje majki i pisanje o deci kao sredstvu za zloupotrebu. Čega? Dolaženja na red preko reda? Stvarno strašno. Mislim onih pet ili deset minuta dužeg čekanja zato da žena sa detetom u ruci, ma šta značilo »novokomponovana«, ne bi morala da stoji...ili da se sa detetom u naručju ljulja u autobusu, uz opasnost da oboje padnu. Uz to obraćanje na »ti« nepoznatoj osobi, majci, je za mene – nevaspitanje. Gore od onog koje se toj majci, bez argumenata prebacuje. Naslov mog teksta takođe ne sadrži persiranje, ali isključivo zbog toga što je parafraza.
Da ne bih dužila, jer mislim da je i ovo previše odgovora za ionako po mnogim kriterijumima kratak tekst – deca su mala, a ne sitna, sitne su neke duše.