Kada je 2007. John Maloof, u potrazi za materijalom za knjigu o svom kraju u Čikagu na kojoj je sarađivao, obilazio antikvarnice i kuće licitacija, naišao je u jednoj na gomilu negativa - na hiljade u kutiji, kako se kasnije ispostavilo - i kupio ih za $400. Nakon što je kutiju doneo kući, prošao je još dobar broj meseci dok nije počeo malo da razgleda sadržaj, skenira ponešto u kompjuter u nadi da će naći nešto pogodno za svoj projekat. Ubrzo je shvatio da su delo jednog fotografa, da sežu unazad do '50-ih, i da su izuzetne. Njemu je bilo 26, fotograf - Vivian Maier - je imala 83, i umrla je bila skoro pre toga. Jedna opsesivna priča se završila, druga je započela.
Vivian je provela dug, tih život, radeći kao dadilja. Nikada nije bila bliska nikome, iako je deca koju je čuvala, sada već dobro zašla u godine, pamte kao divnu dadilju. Ali ne pamte da je ikada neko pozvao telefonom. Jeste uvek nosila sa sobom aparat, međutim nije o tome pričala, niti je išta privuklo na njega pažnju. Nikada nijedna od tih hiljada fotografija nije bila nigde objavljena, a verovatno ih niko nije ni video. Oko koje vidi i beleži, i ne privlači pažnju na sebe. Dok John nije naišao, preživeo početno ludilo i omamu susreta sa takvim blagom, i kad je povezao priču i fotografije, osetio da je njegova dužnost da svet sazna za jedan od talenata 20-og veka, koji je postojao i završio se po strani, u tišini. On prestaje sa svim svojim prethodnim planovima i posvećuje se umetnosti Vivian. To nije lak put, ali njegova strast je glasnija, ako ne eksplicitnija, i priča se polako širi, izložbe se organizuju, i - ko zna šta će dalje biti. Da li će John dobiti satisfakciju, da li će sva ulaganja i strast dovesti i do para a ne samo ivice bankrotstva, da li će lica iz davnih decenija prošlog veka zaživeti u svesti savremenog sveta... Da li će. Bilo šta.
Ali kakva priča: http://motherjones.com/media/2011/04/vivian-maier-john-maloof