Tako blizu a tako daleko
25. avgust
Dokopali smo se Rumunije i, premda sam sada u komsiluku, dalje sam od kuce nego kad sam krenula iz Bratislave.
Prvi utisak -- hm. Pa, sve deluje tako poznato, vec vidjeno i nekako "nase". Recimo, internet-kafe iz kog ovo pisem. Podseca na Srbiju pre deset godina jer u kafeu apsolutno nista ne radi: kompjuter ne moze da prepozna nijedan drajv, internet jedva otvara Google (pokusaj otvaranja Gmaila je uzaludna misija), a svi programi rade tako sto se kompjuter prvo zabaguje, onda ga resetujemo, pa Jovo-nanovo dok ne proradi.
Rec-dve o planovima: nameravamo da po rumunskim Karpatima i Transilvaniji pedalamo mesec dana i naparvimo oko 1.500 km. Sa dosadasnjih 1.500 to ce biti lepa brojka, mada brojevi uopste nisu vazni. Vazna je avntura, vazno je da sam na putu vise od mesec dana i da se sve bolje osecam u kozi vagabunda. Dokle cu stici, ko zna.
Mesec dana na drumu
27. avgust
Tačno mesec dana na drumu. U varoš Borša pristigli smo uveče i kako nije bilo šanse da nadjemo mesto za šator (kuće se nižu skoro 15 km!), zapitali smo neke seljake za parče njihove bašte. Odobrili su nam pa je Brajan potom imao kratak kurs muženja krava (u ovoj kući to rade muškarci).
Ja u epizodi "Rumunska seljančica"
28. avgust
Još uvece, kada nas je povela u obilazak kuce, Mikela je najavila da ce sutradan da me obuce u tradicionalnu rumunsku odecu kako bi me Brajan fotografisao. Da li zato što smo se nas dvoje zaista iskreno divili svim stvarima koje je rucno izradivala na razboju -- tepisima, tapiserijama, odeci sa etno-motivima -- ili što je rodila dva sina umesto kcerki, ili pak zato što se možda nije dovoljno igrala sa lutkama kao devojcica, tek, M. je bila oduševljena kao dete zato što sam pristala da joj budem manekenka.
I ujutru, nakon dorucka -- marmalega con brinzi, ili rumunske verzije kacamaka sa kozijim sirom -- došao je trenutak da se premetnem u rumunsku seljancicu. Ali avaj -- što Momcilu bilo do pojasa, Vukašinu po zemlji se vuce, ili, u našem slucaju, obrnuto:Mihali je sve to šila i tkala za sebe, a ona je rastom meni do pojasa, tako da dužina rukava košulje odgovara rukavima tri cetvrt, a suknja, koja treba da mi prekriva listova, jedva mi doseže do ispod kolena.
- Izgledaš debelo - kaže Brajan i ja necu da ga zadavim zbog te opaske jer znam da je u pravu. Kako bih drugacije i izgledala kad me sve sece napola, a pri tom su deseni cvetni, sa krupnim aplikacijama, što vizuelno uvek proširuje. Kada mu objasnim da je stvar u kroju, pametno zakljuci da rumunske žene možda i nisu toliko debele koliko je njihova nošnja nesrecno krojena tako da ih cini nižima i debljima nego što aista jesu.
Mihali ima cudan smisao za scenografju, jer me, nakon fotografisanja u suknji, košulji i sa maramom, vodi u baštu, gde moram da obucem zimski kaput i fotografišem se sa cvecem u pozdaini. Nisam sigurna, ali mislim a pokušava da Brajanu objasni kako u tom kaputu nema zime cak ni po najvecim hladnocama. Znam da sam a pet-šest minuta, koliko sam pozirala u njemu, bila gola voda. Srecom, to je i kraj mom manekenisanju. Svlacim svu njenu odecu, i oblacim moju. Košulja sa etno-motivima iz Srbije, iz pirotskog kraja, koju sam jutros obukla na Brajanov podsticaj, kako bih Mihaeli pokazala koliko su stari rumunski i stari srpski motivi vezova slicni, ostavila ju je potpuno ravnodušnom. Štaviše, ucinilo mi se i da joj se nije dopala. Kreatorska sujeta ili naprosto nezainteresovanost za druge?
Pre bih rekla ovo drugo, jer su Mihali i Grigori bili prvi koji nas nisu pitali da li smo vencani ni u kakvoj smo relaciji, nisu previše bili zainteresovani da saznaju kuda smo vozili i gde idemo, pa cak ni to odakle smo.
Prihvatili su nas, ponudili nam sve što su mislili da nam treba -- sobu ako želimo, baštu za šator, dorucak -- a potom im je bilo važnije da se oni nama predstave i pohvale nam se sa svoje cetiri krave, tri svinje, kucom od 5 soba i Mihalinim rucnim radovima.
Za treci dan boravka u Rumuniji, nakon svih onih pozdrava pobranih usput, duž puta, od slucajnih prolaznika i dece, ni su više nego ocigledna potvrda da su Rumuni veoma gostoljbiv narod, koji gaji posebne simpatije prema putnicima.
Dom je tamo gde smo mi
28. avgust
Izgledalo je da Borši nikad kraja -- varošica, koja se ubrzano gradi i koja ce uskoro biti prava skijaška meka, protegla se skoro petnaest kilometara. Još juče smo odlučili da ćemo se danas odmarati negde, što znači da ćemo podići šator, po mogućnosti pored neke vode, i dan provesti pišuci, sređujući fotografije, a ja ću možda i crtati.
Ali duž svih sporednih puteva kojima smo krenuli nizale su se kuće: uzbrdo, nizbrdo, levo, desno -- kuća do kuće, bez parčeta slobodne zemlje, a o mestu za nesmetano divlje kampovanje da ne govorimo.
A onda, tačno tri kilometra nakon izlaska iz Borše, put koji se odvaja desno i vodi ravno uz reku, do mesta idelanog za kampovanje, što su zaključili i nebrojeni putnici i kamperi pre nas sudeći po brojnim ugašenim logorskim vatrama (na jednoj se još dimi cepanica) i, nažalost, gomili smeća.
Parkiramo se na kraju tog platoa, našavši dovoljno hladovine za bicikle i nas. Bacamo podloške na travu, pa se i mi bacamo na njih. U onome što prirodno usledi nakon toga prekidaju nas dva riđana i crveni auto za njima. Ne, nisu zajedno. Izgleda da su kola uplašila konje koji su tako pošli ispred njih i stigli do ovog mesta i nas. Dalje nema puta, pa su zastali pored reke. A vozač kola shvatio je da je ovo kampersko mesto zauzeto, pa se okrenuo u rikverc i pregazio vodu nešto niže, te se sa svojim društvom, koje je poiskakalo iz automobila, razbaškario na suprotnoj obali, roštiljajuci.
Budući da više nismo sami, počinjemo da se ponašamo socijalno prihvatljivo, pa odlazimo na kupanje (u ledenu reku), potom Brajan priprema ručak a ja idem u kupovinu pedalajući nazad u Boršu, samo sad na biciklu bez bisaga (kakav razlika!).
U povratku, obuzme me onaj osećaj srece kao zbog povratka "kući", na poznato mesto. Nakon mesec dana svakodnevnog buđenja na novim mestima i neprestanog kretanja, to mi zaista prija.
Da je Hamlet imao aj-pod...
29. avgust
Prvi dan od polaska iz Beograda da ne vozim bicikl. Ceo dan se odmaramo, sređujemo stvari, potom Brajan odlazi u prodavnicu (njegov je red, a ovde se, kao i u svakoj kući, zna red) a ja pokušavam da nacrtam pejzaž koji vidimo odavde: selo navrh brda koje neodoljivo podseca na srednjovekovno seoce ili mesto iz bajke.
Idilično lenčarenje prekida grupa od desetak mladih Rumuna, koji u besnim kolima dolaze na piknik, i zaustavljaju se na desetak metara od mene. Brajan je u prodavnici, pa oni vide jedan bicikl i šator, te verovatno pretpostavljaju da sam sama, tako da se prave kao i da me nema. Počinju da seku drveće okolo, pojačavaju muziku iz kola do maksimuma i pripremaju sve za roštiljanje.
Nešto kasnije, dolazi Brajan. Mora da prođe pored njih ako želi do našeg šatora, no oni ne odgovore na njegov pozdrav. Kasnije im se pridružuje ekipaiz još nekoliko kola. Muzika je grozna, najpre tehno a potom rumunski folk. Ako sam mislila da ne postoji gori atak na uši od rumunskog death-metala, koji sam slušala pre dve godine kampujuci u nacionalnom parku Nera-Baušnica, sada sam promenila mišljenje.
A onda smo otkrili kako se čovek zaista može smanjiti da stane u orahovu ljusku, a da se svejedno oseća gospodarem čitavog svemira: otišli smo u šator čim je pao mrak, a naši susedi zapalili ogromnu logorsku vatru. Prikačili smo dva para slušalica (dar Brajanove mame za put) na njegov aj-pod i priredili sebi verovatno najzabavnije veče od početka putovanja. Nekoliko boca piva, tople vreće za spavanje, zagrljaj i pevanje udvoje u šatoru površine oko 2 m2. I ceo svet (bio) je samo naš.
Fotke su ovde