Gospa-Nata je lako nakrivila glavu i kroz pomalo stegnute kapke gledala u ogledalo. Ozbiljna, tamna haljina bila joj je samo za dlaku komotnija nego onda kad ju je jedini put obukla, na venčanju mladje ćerke. Posle više nije bilo prilike. Nije je obukla ni za sahranu zetu, jednom od Vitezova gospa-Natinog stola; pristojne sahrane nije ni bilo jer ga je u zatvoru ubila Tajna policija koja ga je tajno i sahranila. U crkvu i tako nikad nije išla i haljina je izvadjena iz ormana tek sad. Stavila je na glavu šešir, nalik na žirado, samo crn. Nikad nije nosila šešir, ona je radna žena a ne neka buržujka, ali, ovo je bila specijalna prilika. Odlučno je zatvorila vrata, izašla na Dušanovu ulicu i energično zakoračila ka Centrali. Desetka je ponovo radila, taman fino da je odveze blizu jedne male, neravno kaldrmisane ulice na Voždovcu. Nije se ni oznojila, iako je bio kraj avgusta. Lako je našla kuću, prošla kroz prohladni, polumračni hodnik i snažno pokucala na vrata. Mlada, visoka, plava devojka je otvorila vrata na pola i tihim, malo promuklim glasom rekla: “Dobar dan. Izvolite”?
Gospa-Nata je podigla pogled I odgovorila:” Dobar dan. Ja sam Draganova majka. Došla sam da vidim ko je ta devojka zbog koje moj sin noćima ne spava”!
Naravno da Predrag nije spavao, samo je sanjao. I prevrtao se do svitanja. A onda je odlazio u zgradu sa crvenim mermernim zidovima da ponovo postane major Predrag N.S. Čudno je to sa imenima; za tih nekolio meseci, Olga je postala Olgica, Predrag je postao Dragan...ali nje bio dragan. I zato nije mogao da spava i zato je dolazio sve ranije u belu zgradu sa mermernim zidovima. Koliko li je ljudskih sudbina izmenjeno zbog Olgine uzdržanosti, ko zna...?
Ne zna se šta su pričale, gospa-Nata I Olga M. Nisu ni dugo, jedva jedan sat, ali je Dragan te večeri čuo majčinsku reč.
“Ja ću da Ti kažem, a moje je da kažem, i samo ja ću da Ti kažem! Zato što Te se svi boje i zato što gledaju sebe, a ne Tebe. A Ti posle radi kako hoćeš, to je Tvoje.
Ona Te nikad neće voleti. Možda će biti dobra žena, ali Te nikad neće voleti. Zbog nje će Ti ljudi zavideti, zbog nje će Te ljudi mrzeti, više nego zbog Tebe, a ona Te nikad neće voleti. Možda će Ti roditi decu, ni njih neće voleti. Nikog neće voleti, čak ni sebe. U njoj nema ljubavi. Nije ona kriva, to je nesreća. Najveća. I nema leka.
Sad sam Ti rekla, i nikad više. Radi šta znaš. Pamet si već izgubio ali pamet se vraća. Kad izgubiš srce...srce se ne vraća. Nikad. Sad, Ti vidi šta ćeš. To je Tvoje. A moje je da budem uz Tebe, šta god da bude“.
I Olga je, na Voždovcu, slušala majčinsku reč, i sestrinsku, celo popodne, jer svaka je imala savet, i svaki je bio u četiri oka, i svaki je bio odraz sopstvenih želja i sopstvenog karaktera.
“Šta imaš da se misliš, to Ti je prosto”, rekla je najstarija sestra, “ako ga voliš, pristaneš, ako ne, odbiješ i šlus”! Ona je uvek bila načisto sa sobom i češće je pristajala nego što je odbijala, izazivajući iskošene poglede i mumlajuće komentare ženskog dela komšiluka.
Druga sestra, ona jedina koja je umela da čuva tajne, krhka plavušica zabrinutog izraza lica, ukazivala je na prednosti pristanka; pod zaštitom čoveka od koga je drhtao ceo Beograd, ko će smeti da se seti afere sa krznarom i nadimka Olgabund. Da se i ne govori o budućoj sigurnosti cele porodice, pogotovu kad se uzme u obzir da je otac pomalo trgovao za vreme okupacije i da je majka pripadnik sekte Nazarena.
Mladja sestra, vesela dundica koja se odnedavno vidjala sa jednim visokim poručnikom, doprinosom Slovenije OZNI, čula je od svog obožavaoca za postojanje nekog tajnog magacina iz koga se snabdevaju vidjeniji pripadnici narodne vlasti. A verovatno i familije. Karte R1 da se i ne pominju.
Najmladja, naglo iždžigljala, tek propupela pubertetlijka, hvalila je prednosti urednog ljubavnog života, lišenog skrivanja i osudjivanja, kao da govori iz sopstvenog bogatog životnog iskustva a ne iz opasne zabranjene literature za kvarenje ženske mladeži, kao što su Greh njene mame, Ranjeni orao ili To je bilo jedne noći na Jadranu.
A majka je rekla, sedeći pogureno u stolici, ruku skrštenih na grudima, pogleda zakovanog u pod:
“ Bog će Ti ukazati put. On jedini zna. On jedini zna koliko krvi na rukama ima taj čovek“.
*******
Septembar je bio mesec laganog, skoro bojažljivog pristajanja. Duge šetnje bez cilja. Duge šetnje koje su se završavale u skrivenijem delu parka. Ruka u ruci. Ruka oko pasa. Stegnuti laktovi, kao granica, kad ruka sa pasa krene na gore. Stidljivi poljubac, samo usnama. Opuštanje laktova kad nemirna ruka krene na gore. Osvajanje srednjeg dugmeta na bluzi. I, tu je iskustvo iz dvogodišnje veze sa krznarom postavilo granicu devojačke čednosti. Ništa dalje. A Dragan nije ni pokušavao da krene dalje. U njegovoj glavi je granica devojačke časti bila tu, do struka, i on se, podsvesno, bojao da se ne razočara ako ne bude sprečen da tu granicu predje. Komplikovana psihologija, možda. Slepa ljubav, sigurno. Toliko slepa da mu iz sećanja izbriše i najmanji trag njenog ranijeg života.
Krajem septembra mu je bio rodjendan ali je dan bio čista propast. Na posao je doneo dve flaše stare rakije da počasti društvo, pred podne, kad posao malo splasne. Tek što je nazdravljanje slavljeniku počelo, u sobu je uleteo Krcun i, onako sa vrata, počeo da psuje kao kočijaš. Tek u podne je saznao za neku pucnjavu tog jutra, na Kalemegdanu, i Koji kreten je organizovao zasedu kod fontane, i ko je tom majmunu dozvolio da prosipa rafale po ljudima koji od oružja imaju dve gitare i dva balona vina, i koji će genije da sakrije 15 leševa kad je u tu svinjariju upleteno 20 novajlija i zašto ja nisam prvi obavešten nego se neko izlajao Rankoviću, i šta ću ja sad da mu kažem!!! Naravno da je mala rodjendanska proslava bila upropašćena i da je nije spasla ni brza dvočasovna istraga koja je utvrdila da je za incident kriv neki R.... koji je donedavno jurio Dražu po Bosni i da mu je dojavljen neki skup Dražinovaca na Kalemegdanu, i da je on mislio od gitara da su puške, i zato nije legitimisao...U svakom slučaju, taj R.... nije bio deo slavljeničke ekipe nego neke druge, ali, svejedno maler. A dogovorio se sa Olgicom da se nadju ispred zgrade i kasni pola sata.
Čekala ga je, i on je, potpuno rastrojen proteklim dogadjajima zastao na poslednjem stepeniku a ona je bila na trotoaru na metar od njega, i umesto pozdrava rekao Udaj se za mene a ona je rekla Hoću i prešla onaj metar koji ih je delio i on je pritisao svoje usne na njene kao da celiva slavski kolač, i bilo je sjajno što je on stajao na stepeniku jer bi, inače, njen poljubac završio na njegovom čelu.
A onda su, bez reči, krenuli ka Mažestiku.