Sećam se svog krštenja, u malo poznijim godinama. Mislim da sam imao više od 25. Kako kaže ćale, samo sirotinja je nosila kolač i decu u crkvu na bajanje i krštenje. Viđenijim porodicama je pop dolazio na noge, gajbi. Sećam se i čuvenog dijaloga:
„Odrekni se satane!"
„Odričem se", povikasmo uglas kum Riki i ja.
A pop kao da nije čuo, pa nas još dva puta terao da ponovimo. I eto, odrekli smo se satane, pa nek ide život.
Stariji Beograđani se s radošću sećaju prvog samita nesvrstanih i našeg odricanja satane.
Ni Istok ni Zapad. Tom prilikom je naš glavni grad odenut u svečano ruho, instalirane su prve svetleće reklame, niklo je mnogo lepih stvari od kojih ni dan-danas ne umemo bolje... I zamalo metro. O ugledu stare SFRJ govori da su svi viđeni svetski političari dolazili Brozu na noge. U to vreme, kad smo zaista bili nesvrstani, naš glas se podjednako čuo i u Moskvi i u Vašingtonu, a sada nas šta smo radili pitaju samo u Hagu.
Ako smo kao Jugoslavija uvek težili da budemo kao Švajcarska, evo, uspeli smo barem veličinu da postignemo. Jedino što se sada ne odričemo satane. Kao pijana radodajka - sve opcije su otvorene.
Ne mogu da se otmem utisku da je jubilarni rođendan nesvrstanih s vaseljenskom proslavom u Beogradu malo zatekao državnu elitu, zaokupljenu praćenjem tenisa, izgradnjom mostova i najavama da smo spremni za izbore. Na brzinu je otvorena kuhinja, ista ona koja je smislila parolu „Svetska kriza je šansa za srpsku ekonomiju", i nova parola je tu.
„Nesvrstanost - šansa za srpsku ekonomiju" je servirana baš kad su prvi dragi gosti sletali na surčinsko polje. Iako su nam eminentne kostimirane veličine „došle gajbi", mi se ne odričemo „satane". I dalje smo i za nesvrstane i za NATO. A za Ruse smo, kao i uvek, dušom i telom... i naftnom industrijom. Zlobnici bi rekli da 30 godina posle Tita vlast nema ništa bolje pa kao predizborni adut koristi zaostavštinu Maršala.
Razmišljam o tom izvozu u te neke nesvrstane zabiti... Pa šta to mi možemo da im proizvedemo što oni ne mogu od Kineza da dobiju? Ne sporim da i mi imamo bofl robu, ali su Kinezi realniji sa cenom i brži s isporukom, dok smo mi bili face za marketing.
Sećam se jedne reklame za veš-mašine koje su mogle da se prodaju samo u nesvrstanim zemljama. Valjda zato što nemaju vodu. Mašina za veš je nazvane EIDA, po gigantu „Elektronska industrija Niš„ Ei, a da ime pomalo liči na operu „Aida":
„No east, no west, EIDA is the best"
Kao što se zna, Srbija je uvek bila na raskrsnici puteva. I na istok i na zapad. I dan-danas je aktuelno da neki hoćemo na zapad, a neki hoćemo na istok. S jedne strane se priča o NATO kao najlogičnijoj i jedinoj zdravoj opciji. I ja se, kao prosečan građanin, slažem s tim. S druge strane, Rusija nam je majka i stalno je aktivna ona ponuda o federisanju s Rusima. I s tim se slažem. Kud ćemo ako ne s Rusima. I kad saberem ta dva, jasno mi je da sam ja, kao prosečan Srbin, idealno nesvrstan.
Ili, što reče prežaljena rok veličina: „Tad smo bili kao novi a sada smo farsa".