Gde su i šta vam rade deca u ovom trenutku? Da li vaše dete svoje slobodno vreme provodi samo u sobi, više sati dnevno ispred računara? Kakve sadržaje prati po netu? Poznajete li drugove vašeg deteta? Koje su teme i problemi koje muče vaše dete? Razgovarate li sa svojom decom? Da li je vaše dete sklono samopovređivanju, promenama raspoloženja, depresiji, bežanju od kuće?
Elem, na sva ova pitanja, a i mnoga druga, nadam se da ćete odgovoriti kao pravi i savesni roditelji a da se sve ne bi svelo na propitivanje i odgovaranje, bio bi red, da i vi kao roditelji preduzmete korake i aktivno se uključite u život i odrastanje vaše dece. Zato nemojte npr. sedeti i vi pored računara i voditi brigu samo o sebi, već izađite sa svojim detetom, ma kog uzrasta, bilo da je dečak ili devojčica, u šetnju, na piće, kolače, u kupovinu, u pozorište, bioskop, na pecanje. Budite roditelj. Družite se, radite i provodite vreme zajedno. Posvetite se deci. Zainteresujte se za njihove probleme, strahove, očekivanja, drugove, drugarice, nastavinke, simpatije, planove za budućnost. Važno je da budete sastavni deo života vaše dece, a ne samo pasivni posmatrači njihovog odrastanja.
Povod za ovaj blog je 10. septembar Međunarodni dan prevencije samoubistva i tekst u jučerašnjim novinama u kojem su izneti frapantni podaci da je samo za protekle četri godine učetvorostručen broj samoubistava mladih. Poražavajući podatak za svako a ne samo za naše društvo, koje odavno ima problema sa natalitetom.
Srbija se nalazi u gornjoj polovini evropske rang liste po visini stope samoubistava i poslednjih petnaest godina se sve više približava vrhu, tako da je stopa samubistava 20 na 100.000 stanovnika, što je izrazito visoko, a samih adolescenata 6,9 što je takođe veoma zabrinjavajuće.
U proseku samoubistvo češće izvrše mladići od devojaka, odnos je tri prema jedan, mada je kod devojaka češći pokušaj samoubistva. Pretpostavlja se, iz razloga, što mladići obično biraju fizički destruktivnije metode kao što su ustreljivanje, bacanje sa visokih zgrada, mostova ili predoziranje psihoaktivnim supstancama. Devojke obično biraju suptilnije metode poput vešanja, trovanja raznim tabletama i sl.
Vreme u kojima se pretežno dešavaju samoubistva su uglavnom dani vikenda, za vreme praznika i neradnih dana, a za mlade je karakteristično povećanje pokušaja i realizacije pred kraj školske godine ili na polugođu, najčešće u strahu od roditeljske reakcije zbog lošeg uspeha u školi.
Razlozi zbog kojih neka mlada osoba reši da digne ruku na sebe i oduzme sebi život su izrazito brojni i kompleksni. Adolescencija i odrastanje je sama po sebi teška, burna, dinamična, nepredvidiva životna faza jedne osobe. U ovom životnom periodu dešavaju se dramatične fizičke i psihičke promene kod mladih osoba, koje su često opterećene mnogim negativnim faktorima sredine, od kojih su neki: konfliktna roditeljska sredina, tj. problemi u porodici, nasilje, nezaposlenost roditelja, razvod, loša materijalna i stambena situacija, zlostavljanje, maloletničke trudnoće, problemi identiteta, postojanje slučajeva samoubistva u porodici ili među prijateljima, postojanje mentalih poremećaja, alkoholizam, dostupnost vatrenog oružja i dr.
Ne postoji specifičan uzrok za samoubistovo adolescenta ali je specifično da se više uzroka sjedinjuju u nekom periodu odrastanja i tako udruženi deluju na psihičko stanje izazivajući kod mladih stanje trpljenja, koje postane u nekom trenutku nepodnošljivo i adolescent se tada odlučuje na pokušaj ili realizaciju samoubistva. Cilj samoubistva je da se prekine stanje trpljenja, pa se može reći da je samoubistvo akt protiv trpljenja ili protiv nagomilanog negativnog osećaja izazvanim destruktivnim faktorima, a ne protiv samog života. Neposredni povodi ili okidači koji mogu da izazovu stanje trpljenja kod adolescenata mogu biti: gubici značajnih osoba (roditelja na primer), gubitak voljene osobe, ljubavni problemi, problemi i sukobi u porodici ili sa vršnjacima, školski, sportski ili neki drugi neuspesi. Ovom prilikom treba napomentuti da mladima u periodu odrastanja mnoge stvari često izgledaju dramatičnije nego što zapravo jesu i na roditeljima je da obrate pažnju na ponašanja koja mogu biti indikator da se dešava neki ozbiljan problem sa njihovom decom.
Ponašanja na koja treba obratiti posebnu pažnju su sledeća: adolescenti postaju nervozniji, razdražljiviji, tužniji, plačljiviji ili čak i bezrazložno veseli, menjaju značajno svoje dotadašnje ponašanje, beže iz škole, popuštaju sa uspehom, skitaju, počinju da konzumiraju alkohol ili psihoaktivne supstance, odustaju od aktivnosti koje su im do tada predstavljale zadovoljstvo, sport na primer, povlače se i zatvaruju u sobe, ne druže se sa vršnjacima već svoje druženje npr. ograničavaju na virtuelni svet putem računara, odbijaju i smanjuju unos hrane i zapuštaju svoj fizički izgled. Najuočljivije i alarmantne promene u ponašanju jesu: usamljenost i autodestrukcija.
Prevencija samoubistava mladih:
Naravno da se svako samoubistvo ne može spečiti, ali velika je zabluda da se ne mogu prepoznati namere i da društvo ne može da reaguje blagovremeno, usmeravajući osobu sa problemom na stručne službe u okruženju koje bi u okviru svojih mogućnosti pružile pomoć - ovde je reč o sekundarnoj prevenciji tj. merama prema pojedincu
Telefonsko savetovalište za osobe u suicidalnoj krizi je 0-800-201-200
Kada je reč o generalnoj ili opštoj prevenciji, koja ima za cilj smanjenje ukupnog broja suicida mogu reći da se ovim problemom organizovano kod nas u Srbiji ne bavi niko i zato mislim da je našem društvu, neophodna sistemski urađena nacionalna strategija prevencije poremećaja ponašanja mladih, koja bi podrazumevala i sistematizovanu edukaciju kroz poseban nastavni predmet u redovnim školama.
I ako neko misli da za to nema para i da je prevencija svih oblika poremećenih ponašanja skupa onda imamo veliki problem, jer kao što reče jedan moj kolega i profesor "...čemu i razvijeno društvo, ako ikada i „ekonomski zaličimo" na razvijene evropske države, ako ne razumemo da je čovek pre svega socijalno biće i biće smisla a tek onda homo ekonomicus".