Društvo| Planeta| Sport

Gabriele, Novak, Sale...i još poneko

Aleksandar Stojanović RSS / 08.01.2008. u 13:29

Ćao kume!! Gde si?!Nadam se da je sve u redu tamo.

Ovde ništa specijalno.. puno snega, za sada jos malo posla a .. lepa iznenadjenje!

Znaš ko mi je došao u "mom" hotel??Budeće broj 1 na svetu! :-) NOLE DJOKOVIĆ!!

A sledeći subota Sale Djordjević.. na kraj nije bilo tolika tragedija da nisam otišao odavde?! ;-) 

Ti kako si? Kuda će da putuje uskoro?!Ili si samo spreman za odmor?! Nadam se da se vidimo opet uskoro! 

Ćao,Gavrilo

Ovo je pismo koje sam dobio od Gabrielea (kršteno Gavrilo, kako i sam sebe ponekad zove) pre nekoliko sedmica.  

Prvo njegovo pismo sam dobio pre nešto manje od pet godina. Jedna Španjolka mi je u Barseloni rekla kako poznaje dečka koji je zaljubljen u Srbiju. Mislio sam da je to neki klinac koji trenira vaterpolo pa je impresioniran našim igračima zavoleo i Srbiju. Stiglo mi je pismo u kojem je diplomirani politikolog u ranim tridesetim godinama pisao o svojim željema.  

"Volim Srbija i sve srbsko. Hoću naučiti srbski i čitati Na Drini ćuprija na srbski. To želim."  

Bilo je tu još mnogo simpatičnih delova ali mi je ovaj ostao urezan u pamćenje.  

Gabrielea sam video prvi put nekoliko meseci kasnije. Tražio je da odemo u Skadarliju. Izvadio je kutiju Drine bez filtera a kada je došao konobar i ponudio mu viski i italijansko kuvano vino on je odgovorio: "Imaš rakija? Daj nešto domaće." 

Otišli smo na utakmicu u Pioniru a Gabri je navijao za Partizan i psovao Gregora Fućka koji je igrao tada za Barselonu. Fućka je italijanski reprezentativac, Gabriele je rođen u Italiji.  

Rodio se u mestu Pavia, blizu Milana. Otac mu je profesor na Univerzitetu. Majka prava italijanska gospođa. Sestra simpatična i draga. Radi u Švajcarskoj. 

Moja osećanja su se menjala, između radosti, zbog toga što neko dolazi iz takvog društva i takve sredine kao što je italijanska a voli moj narod i moju zemlju, i straha da se ne razočara. Trudio sam se da ponašanjem opravdam njegov osećaj. I upoznavao sam ga sa svojim prijateljima željan da oni dele moje oduševljenje.  

Ne znam ni sam kako je prvi put stigao do Niša gde je bio nekoliko meseci. Mislim da je bila neka razmena studenata. Putovao je dosta po Balkanu. Zaljubio se u Srbiju. Kada je završio fakultet otišao je u jednan poznat švajcarski ski centar (ne bih zbog zaštite privatnosti Saše Đorđevića i Novaka Đokovića želeo da kažem ime) gde i dan danas radi kao šef recepcije. Čim se završi sezona on je hitao u Srbiju. Unajmljivao bi stan ili provodio vreme kod prijatelja a vikende koristio da poseti srpske manastire.  Jezik je naučio sam. Bez uzimanja časova. Govori još španski, francuski, engleski, nemački...Bolje nego srpski. Ali srpski je naučio iz ljubavi. Stalno su me prijatelji pitali da li je lud. "Pa da li je on normalan, iz Italije je a voli Srbiju."  

Ne prođe dan da se ne setim Gabrielea. Kada vidim bačenu kesu sa smećem kroz prozor zgrade u kojoj živim. Setim ga se kada vidim vest o ubistvu na beogradskim ulicama. Gabriele mi padne na pamet kada čujem da su poslanici tražili lap topove i zahtevali da budu na televiziji ili će ukinuti pretplatu. Padne mi na pamet kad god vidim divljanje vozača na beogradskim ulicama, po asfaltu koji propadne posle nekoliko meseci. Kada čujem za glasna hapšenja i tiha oslobađanja. Kada otvorim dnevne novine. Gabriele mi je na umu kada se ne poštuje zakon, kada se krade, ubija, pljačka, laže, vara, pljuje, bije... 

Letos je bio presrećan kada mu je Marija Karan dala autogram i popričala sa njim na Kalemegdanu.

Gabriele se budio u zoru da bi gledao odbojkašice na svetskom prvenstvu u Japanu.  "Kume, pobedili! Kako su lepe devojke?" 

U međuvremenu, uzeo je pravoslavnu veru. Kada je hteo da organizuje svadbu otišao je na jedno poznato mesto u Vojvodini i pitao kako mogu toliko para da mu traže za tako mnogo novca. Rekao je da nigde u Srbiji nije tako skupo kao tu. Vlasnik mu je odgovorio "Nije ovo Srbija."  

Oženio se Slađanom u crkvi u Sremskim Karlovcima. "Kume, tamo se i Mihajlović ženio." 

Došli su njegovi roditelji, prijatelji iz čitavog sveta. Naravno najviše Italijana. Prijatelji iz detinjstva koji sada imaju lepe poslove u svojoj zemlji. Bilo je dosta Španaca. Došla je i ona devojka preko koje sam i upoznao Gabrielea. Bio je tu i jedan od pomoćnika ministra u Sapaterovoj vladi. Došao je bračni par iz Engleske sa ćerkicom koja je prvi put putovala van Ostrva. Bila je jedna Finkinja koju je Gabriele upoznao putujući Evropom, zatim jedna devojka iz Slovenije, Švajcarci...  

Bili su im zanimljivi običaji, freske, ljudi. Svi su uzeli po novčić bačen iz "kumovske kese" čiji sadržaj je rasut pred crkvom. Kočijama su se odvezli do hotela gde je bilo slavlje. Jedan od Gabrieleovih najbližih prijatelja uzeo je srpsku zastavu i strasno mahao njom koračajući ispred kolone. 

Šetajući ka mestu proslave pričao sam sa Englezom koji se zabavlja sa devojkom iz Smederevske Palanke. Žive u istom mestu gde i Gabreile. Žele da se presele u Srbiju. Negde u unutrašnjost.  

Pre nego što sam otišao dao sam Gabrieleu i njegovoj supruzi dva dresa srpske reprezentacije sa brojem 10 na leđima i natpisom Bezoarić. To "Ć" je dodato na njegovo pravo prezime. Jako mu se dopalo.  

Nekoliko meseci kasnije gledao je utakmicu na evropskom prvenstvu mladih. Igrali su Srbija i Italija a Gabriele je u svojoj dnevnoj sobi sedeo u dresu koji je dobio na poklon. Srbija je pobedila golom Milovanovića. Nosio je desetku.Nije mu bilo potrebno puno da pozove prijatelje u Italiju:"Pobedili smo vas. Ha,ha...jeste videli koji broj je imao igrač koji je dao gol? Ha,ha..Srbija!" Kada smo se prethodni put videli pitao sam ga za državljanstvo. Rekli su mu ambasadi da ne može da ga dobije ukoliko ne živi u Srbiji. "Neću da lažem. Neću da lažu svedoci da živim ovde. Ja volim Srbija ali neću da lažem." 

Gabriele Bezoari. Srbin. Voli Srbiju. Istinski voli. 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana