Da nešto nema alternative, ovde je sasvim uobičajena fraza. Začudilo bi me da se objavi kako negde, u nečemu alternative ima! No, eto, radikali će, a valjda i neki drugi samonaglašeni rodoljubi, napraviti ekskurziju do Kosova.
“Šef poslaničkog kluba SRS Dragan Todorović izjavio je da delegacija neće ulaziti u sukobe sa pripadnicima Kfora ukoliko im ulazak na Kosovo bude onemogućen.” (B92)
Dosta zanimljiv stav. Po Ustavu, Kosovo i Metohija su Srbija. Nesuprotstavljanje eventualnoj zabrani da se slobodno kreću po teritoriji (i) njihove države znači da radikali imaju zapravo iste mehanizme reagovanja na krajnje zabrinjavajuću situaciju oko administrativnih prelaza prema kosovskom području kao i oni koje kritikuju što ne brane zemlju. Dakle, ako se ne suprotstave silom, znači li to da je sva ona njihova uobičajena, oštra retorika po pitanju „odbrane Kosova“ zapravo samo demagoška parada za „unutrašnju upotrebu“? Šta se misli pod pojmom „odbrane“ „najsvetije srpske zemlje“, kako je oni najčešće nazivaju? Izgleda da se tu podrazumeva – maksimalno – upravo ono činjenje koje već mesecima obavljaju dvojica srpskih zvaničnika, Stefanović i Bogdanović. A to činjenje pomenute dvojice se svodi na stajanje i održavanje ravnoteže na vrhu igle – odnosno, beskrajno i diplomatski ljubazno ubeđivanje sa ledeno bezličnim komandantima Kfora i Euleksa, dok albanske nakane i interes nakon svake „krize“ za određen stepen uznapreduju, osvajajući tako, malo po malo, ali permanentno onaj politički i fizički prostor koji je planiran.
Noćas je bilo zasedanje Saveta bezbednosti UN. Jeremić Vuk objavljuje da namera prištinskih organa da zauzmu sporne administrativne prelaze nije dobila podršku većine članica. Već sam taj stav govori o stepenu nezavidnosti srpske pozicije. Umesto da se govori o osudi i potpunoj neprihvatljivosti jednostranih postupaka i primeni sile, jer bi to makar na zvaničnom nivou moralo da bude nesporno, makar retorički, o ovoj opasnoj unilaterali se govori kao da je reč o voćnom jogurtu sa ukusom maline, pa je sada jedino pitanje koliko njih ga voli, a koliko ne. Istovremeno - jakako - prištinska strana tvrdi da ima podršku većine u SB za ono što je najavila danima unapred.
Ruski ambasador je prema nama (srpskoj strani), na Beogradskom bezbednosnom forumu, bio veoma oštar – uzrujano mahao držeći mikrofon, kao na mitingu, „održao slovo“ i demonstrativno otišao. Možda ne bi bilo loše da razmišlja da tu i toliku pravedničku hrabrost, na istu temu, primeni u razgovoru sa Amerikancima. Ali nešto ne verujem da bi se tada onako raspomamio. A da ne govorimo o tome da bi Rusija učinila išta više, osim da u Savetu bezbednosti igra istu ulogu koju danas na Kosovu igraju Todorović i njegovi radikali koji kipte od rodoljublja. Naravno, pitanje je da li bi ikakvo dobro proizvelo ako bi učinila nešto više. Samo ukazujem na nesimpatično izražavanje tutorske osiljenosti nad ionako sluđenim i frustriranim Srbljem zaglavljenim u glibu istorije.
Dakle, danas je 16. septembar, „najavljeni dan“. Pitao sam se, hoće li prištinska administracija do kraja uraditi ono što je najavila pod plaštom nekakve „borbe protiv kriminala i korupcije na severu“, odnosno hoće li joj znak odobrenja za tu akciju dati zapadni saveznici, ili će se primena te namere odložiti koji dan, dok po isti zapad neugodna diplomatska prašina malo ne slegne, iIli će se čekati dok se tolikim tvrđenjem pazara ne dogovori nešto treće. A i nevažno, jer svaki od mogućih slučajeva u ovakvom toku stvari ide na štetu Srbije, i pre svega Srba na Kosovu.
Vesti kazuju da su helikopterima Kfora kosovski carinici već prebačeni na sporne prelaze. Možemo li to smatrati za onaj prelomni čas, kad se da govoriti o praktičnom zaokruženju procesa stvaranja kosovske države? Ili će uz nove diplomatske igre carinici biti makar privremeno povučeni, što je malo verovatno? Opet nebitno. Nebitno kad se gleda ceo ovaj dugotrajni proces, sva dešavanja u nizu.
Kako god bilo, pastu istisnutu iz tube je teško ili nemoguće vratiti nazad, tamo gde je bila. Šta ostaje? Samo faktor vremena. Izmaranje? Prećutno podrazumevajnje u kome sada učestvuju bukvalno sve strane? Uvod? Uvod, sa dobrim opravdanjem, u promenu celokupnog pristupa srpske strane prema kosovskom pitanju?