Gdje god nađes zgodno mjesto ti Teslu zalijepi

Njujork, Badnje veče, ljeta gospodnjeg 1943...
U sobi hotela Njujorker starac se spremao za počinak. Sam.

O čemu je razmišljao gledajući to veče ka plafonu sobe u kojoj je proveo prethodnih deset godina - niko ne može sa sigurnošću reći.

Živi kažu, da stari ljudi predosjete dolazak kraja, nepogrešivo, i tada im u misli ulaze slike iz djetinjstva, bezbrižni krajevi iz kojih su pošli ka nekim drugim, često ne baš gostoljubivim predjelima. Obično u tim trenucima kraj postelje bi trebao da bude i neko od onih koje je čovjek volio, koji su ga voljeli i poštovali. U ovom slučaju nije bilo nikog... Dan poslije, na Božić 1943. godine sobarica je zatekla nepomično, beživotno tijelo koje je za ovo malo života pripadalo Nikoli Tesli, naučniku i pronalazaču.
O čemu je Nikola razišljao to veče pred Božić... Da li o djetinjstvu, vodenicima od kukuruznog klipa koje je spretno pravio na potocima oko Smiljana, o tome kako je bilo kad je prvi put čuo grmljavinu kojom je do kraja života bio opsjednut, o komšijama koje su ga posmatrali u čudu šta god bi on rekao ili uradio. Ili je možda čuo daleku ali jasnu huku Nijagarinih vodopada koje je nepovratno ukrotio.
Da li razmišljao o tome zašto je pred smrt i na badnje veče sam... Ne vjerujem. Nije ni trebao.O tome bi, mislim, trebali da razmišljamo mi.

Kada sve ove godine imamo obraza i svijesti da Nidžin zamišljeni lik stavimo na sve gdje je to moguće (...gdje god nađeš zgodno mjesto ti Nidžu zalijepi..), a sve u dokazu naše pameti, trebali bi, logikom, razmišljati zašto smo najvećeg srpskog naučnika ostavili i ostavljali samog.
Izmišljaju se jubileji i drže govori posvećeni Tesli kad god to zatreba. Upakovani u tamna konfekcijska odijela, glumci, izvučeni iz naftalina, patetišu tužnim stihovima i gromkim glasovima, kao da je on umro juče. Ispred njih su u prvim redovima naučni radnici, zamišljeni, sa suzom u oku... A jedina veza i zajedničko sa velikom Teslinom zaostavštinom njegova slika u kabinetima, salama, kancelarijama... Obavezna i što veća. Dok je bilo preživjelih rođaka i komšija koji su se mogli prisjetiti Tesle, dofuravali bi ih pred ekrane pa bi nam oni pričali... ne znam, uvjek je bio drugačiji... uvjek se igrao drugačije, naš Nidžo. I u Hrvatskoj su se evo sjetili Tesle, kažu naš je i gotovo.
A istina je da ih sve i da nas sve zajedno za Teslom boli neka stvar. Kao i za mnogim kojim za života nismo pokazali koliko ćemo ih voljeti - posthumno. Kako ćemo ih godinama poslije veličanstveno sahranjivati. I danas, toliko poštovanja vrijednih sunarodnika otišlo je zauvijek, a da se vijest o tome tek tijesno provukla u buljumenti vijesti o novim projektima polupismenih pjevačica, o svadbama revolveraša i baraba, o novom prebjegu govana u novu partiju na vlasti.
No drugari, istorija će zabilježiti da su nam najveći umirali sami i daleko od nas. Nismo im znali pokazati koliko ih volimo, i sakriti koliko ih ne volimo dok bili su blizu. Neprilagođeni i uvrijeđeni, odlazili su zauvijek i što dalje. Hodali su unatrag nadajući se da će im neko mahnuti i reći da ostanu. I bili su i jesu bolji, oprostili su nam sve, a mi njima za života nikako nismo mogli što su imali sve što većina ovdje nema - talenat, hrabrost, nepredvidivost i vjeru u sebe.
I upravo zato, dok čitate ovaj tekst, najmanje jedan budući Tesla pakuje svojih malo stvari i odlazi odavde zauvijek. Odlazi da kroti tuđe rijeke, pronalazi izume u tuđim laboratorijama, crta tuđe pejzaže, pjeva u tuđim horovima kad od najmanje jednog matorog, sporog i duhom skromnog učitelja to nije mogao raditi ovdje. Dok čitate ovaj tekst najmanje jedan matori, spori i duhom skromni učitelj je srećan što je bolji od njega otišao i što je njegovo neznanje opet ostalo zaštićeno. Kad pročitate ovaj tekst i odete pred ogledalo, u njemu ćete vidjeti najmanje jedno biće koje nije uradilo ama baš ništa da sve ovo ne završi baš tako.

Aleksandar Trifunovic, www.6yka.com