Danas počinje zasedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija tokom koje će pitanje palestinske državnosti verovatno zaseniti sva ostala. Reći za diplomatiju ili "diplomatiju" koja je prethodila da je bila u turbo fazi je popriličan eufemizam.
Svojevremena najava Abasa & comp. [Mahmud Abas, poznat i kao Abu Mazen je predsednik tzv. Palestinske uprave (PU u daljem tekstu), kome je mandat istekao pre dobre dve i po godine] da će u Ujedinjenim nacijama zatražiti priznavanje Palestinske države je, blago rečeno, unela paniku kako u izraelsku tako i američku diplomatiju. Obe su krenule u ofanzivu na dva fronta, prvi je pokušaj da odvrate Abu Mazena od tog nauma, a drugi pritisak na članice UN-a da ne podrže taj korak.
Borba na prvom frontu nije uspela. Uprkos izraelskim pretnjama da će ovaj "unilateralni" potez zbrisati Oslo, kao da isti nije mrtav da mrtviji ne može biti, te da će zaustaviti (nepostojeći) "mirovni proces" Abas, aka Abu Mazen, je ostao pri svom. Što se tiče "unilateralnosti" zaista treba imati đon umesto obraza pa je pominjati. Kao prvo ni proglašenje izraelske države nije bilo "multilateralno" niti su vekovni stanovnici teritorije (indigenous people) pitani o tome, ali bez potrebe da se vraćamo toliko u prošlost dovoljno je pogledati vrlo unilateralnu ekspanziju nelegalnih kolonijalnih naselja na Zapadnoj obali i istočnom Jerusalimu.
Američke pretnje su dovodile do komičnih situacija. Predizborna je godina, skoro svaki izabranik američkog naroda mora pokazati bezrezervnu lojalnost AIPAC-u (The American Israel Public Affairs Committee), te je neko pametan (da ne kažem zilot) u kongresu predložio prestanak finansiranja PU (oko 600 miliona $ godišnje) na šta je izraelska vlada (panično) reagovalia sa "nemojte to raditi ako boga znate!"
[digresija] Ovde moram zamoliti za jasnu distinkciju, ono što se naziva izraelski lobi u Americi, a otelovljeno je u organizaciji AIPAC ne zastupa obavezno i u svakom slučaju interese države Izrael. Pojednostavljeno bi se moglo reći da zastupa interese Likud parije iliti desničara, ali i to je, kao što rekoh, pojednostavljenje, nekad ne predstavlja ni njihove. Možda je još važnije da se naglasi da AIPAC ne predstavlja političke poglede većine američkih Jevreja. [/digresija]
Do petka 16. septembra (game) plan palestinskih vlasti je bio potpuna nepoznanica. Naime, postoje dva načina (i tri putića) do stolice u Ujedinjenima nacijama. Prvi i najjasniji način (i put) je kroz Savet bezbednosti. Pod uslovom da dve trećine članica SB glasa za, a bez veta jedne od pet stalnih članica, država koja aplicira postaje punopravni član UN-a. S obzirom na mogućnost (unapred najavljenog) američkog veta taj način(i put) se može učiniti kao inicijativa unapred osuđena na neuspeh.
Eeee sad, pošto je Abas svojim govorom u petak delimično (naglasak na delimično) otkrio karte i rekao da zahtev glede državnosti i punopravnog članstva ide pred SB UN-a, a s obzirom da američki veto vodi SAD direktno u slabljenje već katastrofalno oslabljenog (skoro pa nepostojećeg) uticaja na Bliskom istoku -- videti ultimatum Saudijske Arabije u vidu članka Turkija Al-Fejsala u Njujork tajmsu -- pitanje je da li će veto biti upotrebljen. Opcija koja ostaje SAD na rapolaganju je da razvuku proces u Savetu bezbednosti u nedogled ili barem toliko da onemoguće PA u vreme ovog fokusiranja Generalne skupštine na to pitanje da se obrate njoj. Što nas dovodi do drugog načina (i puta) t.j. kroz Generalnu skupštinu.
Ovo u suštini bezubo telo, sve i da glasa jednoglasno (a neće), ne može da apgrejduje već postojeći posmatrački status PLO-a (palestinske oslobodilačke organizacije) u punopravno članstvo Palestine, ali može u status posmatrača, odnosno člana bez prava glasa (kliše koj se vika Vatican option u stranoj štampi). Ako se za parametar uzmu glasanja prethodnih desetak godina na Generalnoj skupštini glede rezolucije 242, kojom se Izrael poziva da je (is)poštuje i prekine okupaciju teritorija zauzetih 1967. onda se čini da za PU neće biti problem da dobije dvotrećinsku većinu. Kad sam poslednji put pogledao 129 zemalja je unapred najavilo podršku inicijativi.
[digresija] glede pomenutog glasanja o rezoluciji 242 "međunarodna zajednica" se cepa već desetak godina na sličan način -- protiv glasaju: Izrael, SAD, Maršalska ostrva, Mauru, Tuvalu, Palau (i od nedavno) Australija, "ostatka sveta" glasa za uz desetak uzdržanih [/digresija]
Ta (Vatikanska) opcija bi Palestini/palestinskim vlastima omogućila pristupe nekim međunarodnim agencijama i institucijama, koje sada nema. Najbitniji bi bio pristup Međunarodnom krivičnom sudu, što najviše žulja Izrael (žulja je neopevani eufemizam -- shitless scared je izraz koji upotrebljavaju slobodniji komentatori). Netenjahu se ne trudi da (ionako bi trud bio uzaludan) da sakrije tu činjenicu i pristao bi na bilo kakav status PU/Palestine uz uslov da nemaju pristup međunarodnim sudovima. Na toj liniji su pravljena neka evropska diplomatska mrtvorođenčad.
Treći put(ić) je kombinacija ova dva načina. Tanjug kaže da je zamenik ministra informacija PU, Nabil Šat, nagovestio upravo taj put (ako SB odloži diskusiju o zahtevu, onda će se PU mozda obratiti Generalnoj skupstini UN da Palestina postane država posmatrač). U svakom slučaju precizan plan Palestinske uprave nije poznat i ta činjenica dodaje nešto malo suspensa u celu ovu ujudurmu.
Palestinska Juhahaha
Međutim, nije ni potrebno znati taj plan da bi se znalo šta se neće desiti čak ako on (plan) uspe 100%. Pre svega izraelska okupacija Zapadne obale i blokada Gaze neće biti okončane. Država Palestina neće imati kontrolu svojih granica, šta više neće imati ni kontrolu sopstvene teritorije, osim enklavica koje kontroliše sada (pod supervizijom izraelskih okupacionih snaga). Krađa palestinske zemlje i ekspanzija kolonijalnih naselja takođe neće biti zaustavljena. Ako ta država preuzme obaveze koje je PLO preuzeo Osloom pre 18 godina onda neće imati prava da direktno sklapa ugovore sa drugim državama. Drugim rečima za Palestince na Zapadnoj obali stolica u UN neće značiti nikakav boljitak, da ne govorim o Palestincima u Gazi -- u svom dugom govoru u petak Abu Mazen nije ni rečju pomenuo Gazu.
Ako ne donosi poboljšanje da li to obavezno znači status quo? Ne baš, mnogi Palestinci se plaše da bi to značilo pogoršanje, naročito za status onih etnički očišćenih kako 1947/8. tako 1967. Da taj strah ima osnova, pokazuje izjava ambasadora PU u Libanu, koji kaže da izbeglice neće biti državljani (te buduće/eventualne) palestinske države. To se ne odnosi samo na palestinske izbeglice u Libanu, Siriji, Jordanu i Egiptu (+ 132 države gde ih ima) nego i na ljude (izbeglice) koji žive u izbegličkim kampovima unutar (palestinske) države.
S obzirom na kvislinšku prirodu PU pod Abasom & comp, na činjenicu da ista nema legitimitet ni unutar Palestine (kamoli među dijasporom), na fakat da se pitanje okupacije ne rešava, a ni pitanje izbeglica i njihovog prava na povratak ova inicijativa više liči na drmanje vagona ne bi li se stekao utisak putovanja. (ko ne zna vic neka klikne ovde, vic je na kraju kratkog teksta)
[digresija] ta kvislinška priroda je u punoj svetlosi prikazana u tzv. Palestinskim papirima, iscuru poredivim sa vikiliksovim Keblgejtom, ali s obzirom da se skandal poklopio sa Arapskim prolećem, PU je uredno iskontrolisala štetu na međunarodnom planu i.e. to je prošlo uglavnom ispod radarskog snopa šire publike [/digresija]
Problem je da postoji opasnost da se od silnog drmusanja vagoni prevrnu. Abas & comp. su toga apsolutno svesni pa naručuju, a Izrael odobrava i prodaje novu opremu za suzbijanje demonstracija. Uostalom, zajednička bezbednost je u pitanju, mislim bezbednost članova PU i Izraelaca.
Kako se odrediti?
Ne znam. Od početka prema celoj ovoj stvari imam vrlo ambivalentan stav. No, krajnje je nebitno šta ja o tome mislim, bitno je kako će belosvetski šljam koji se danas skuplja u Njujorku hendlovati ovo pitanje. Srbija bi jednostavno morala da bude uz Palestince. To je pitanje moralnosti, rekao bih Beogradu bliske kategorije kada vojuje oko Kosova, piše Boško Jakšić u Politici. Da, saglasan sam da to jeste pitanje moralnosti, samo je još veće pitanje da li se podrškom nadasve korumpiranoj, kvislinškoj Palestinskoj upravi daje podrška Palestincima ili je to ogromna medveđa usluga.
*************************************
Beleška na margini
Mi smo narod koji se zaljubio u stolice, tako se završava pesmica koju je snimila grupa mladih palestinskih aktivista sprdajući se sa Abasovom inicijativom. Ispod klipa je prevod stihova pesme na engleski.
Blue Chair الكرسي الأزرق
This is the story of a magical blue chair… A blue chair that will
travel, soar and fly!
It comes in dark blue…and in white, Palestine, is drawn (2X)
This chair…is not just any chair (2X)
This chair is an extraordinary and magical kind!
This blue chair…can rise high
This blue chair…can achieve
It can a bring us a state
This chair is one magical blue chair!
This is the story of a magical blue chair…a blue chair that will
travel, soar and fly
It comes in dark blue…and in white, Palestine, is drawn
This Chair…is not just any Chair (2X)
This chair is an extraordinary and magical kind!
This blue chair… a chair for our refugees
This blue chair…will give us our “Right of Return”
This chair…will give us back Jerusalem and Palestine
This is the story of a magical blue chair…a blue chair that will
travel, soar and fly
It comes in dark blue…and in white, Palestine, is drawn
This Chair…is not just any Chair (2X)
This chair…is of an extraordinary kind
We’ve got our blue chair…with its own number too
An enemy to the settlements it serves
We are the Palestinians…with our magically dangerous blue chair
We are people…not like any other people
We are people… who have fallen in love with chairs!