Mama je samo rekla: "Jebali vas i Srbi i Hrvati i naši!" Onda se okrenula prema meni i rekla: "Molim te, nauči samo to da svako svoje sranje nosi sa sobom u glavi!"
Pisala sam već prošle godine na temu knjiga, odnosno njihovih korica koje najčešće određuju njihovu sudbinu. Prodavci su, u tom prilogu koji sam gledala na Dnevniku Javnog nam Servisa, sugerisali da “bolje idu knjige sa roze, žutim, belim” i ne znam kakvim još koricama, te da ljudi pred leto kupuju “letnje knjige”. Da se ne nerviram dalje zbog čestih podela na “laku i tešku”, “letnju i zimsku” i “debelu i tanku” literaturu. Kada sam pre neki dan prvi put ugledala korice knjige “Cipele za dodjelu Oskara”, Meline Kamerić, pomislila sam: užasnih li korica! Iako u njima ima žute, crvene i roze boje. Briga me za boje - tvrdim da to nisu korice te knjige! Niđe veze!
Izdavačka kuća Rende je, uz dužno poštovanje autora korica kog ne poznajem (za razliku od autora knjige), potpuno omašila u dizajnu i na taj način možda navela kupce na pogrešan utisak. Korice, dakle, nemaju nikakve veze sa kratkim pričama koje je Melina Kamerić pisala. Čak ni sa naslovnom pričom, za koju je dobila i neke lepe nagrade. Štaviše, uopšte ne idu uz takvog pisca, kakav je Melina. Ni uz takvog čoveka, čak i kada je čovek žena.Okej, ona je moja drugarica i ja mogu da vičem da je pametna koliko mi je volja. Drugi, koji je ne poznaju, to mogu ako pročitaju knjigu, ili ako veruju meni na reč. Treći mogu vikati i da nije pametna, opet tek pošto pročitaju knjigu. Ako je kupe. Zbog korica. Kad bih po koricama birala, ja je nikad ne bih kupila. Oni koji je neće čitati, bolje da meni veruju na reč, nego utisku koji te šarene korice mogu ostaviti na potencijalne kupce, ljubitelje dobre knjige. Jer sam je pročitala.
Sedim sa našom zajedničkom drugaricom Majom, koja mi je dala knjigu, u jednoj finoj bašti. Pijemo svaka svoj kratki espreso u velikoj šolji, sa hladnim mlekom sa strane. Sedimo tako, gledamo u korice i ćutimo neko vreme. Kao da jedna drugu čekamo, koja će prva izgovoriti ono što obe mislimo. Preskačemo komentare o koricama. Pričamo o knjizi. Ipak, pokušavamo da nađemo neku vezu između korica i onoga što je unutar njih. Nidje veze!
Ne može se na osnovu njih naslutiti da nije u pitanju još jedan ženski autor koji piše o prednostima poznavanja fengšuia tokom PMS. Ili o neverovatno zgodnim frajerima koji su prošli kroz spisateljicin krevet (da se razumemo: mogla bi Melina i o tome, no tu je velika konkurencija, mislim kod ženskih pisaca). Ne može se pretpostaviti o kakvim je tu ljudskim pričama reč, o kakvim malim i velikim dramama. Melina piše o samoći i još ponečem. I o tome zašto toliko plačemo. I o majkama samoupravljačicama.
Niđe Oskara! Niđe orgazma! Niđe otpornosti na laž. Niđe otmenosti, one koju imaju žene koje leti čitaju “Kerine dnevnike”, a zimi žele da mislimo da čitaju “Karenjinu”. Nidje okrutnosti, seksualne, koja vam vrši atak na žensku inteligenciju - izuzev jednog metka, koji je bio okrutan. Niđe osornosti i obmane, piščeve.
Ali ima osećanja, osećaja i oseta. Ima ožiljaka (raznih), ostrašćenosti (ljudske), osobina (nedostajućih), odbačenosti (mučne), ostarelosti (tužne), ostvarenja (pravog), osmeha (iskrenih i lažnih), oskudice (ratne i moralne); ima oružja i okupacije (suvišnih za svačiji život), odjekivanja (unutrašnjeg i spoljašnjeg), ožalošćenosti i oživljavanja (potrebnih posle svake smrti), osmišljenosti i originalnosti (uprkos izgledu korica).
Ne znam otkud mi sad sve ove reči na O. Možda jer sam krenula od O - osećanja. Ali to je slučajnost, verujte, a i nema to u knjizi. Ali ima recimo ovo:
“Zemlja u kojoj sam rođena postoji samo još na dnu šerpi u kojima kuham ajvar. Kad je ajvar već skuhan, ja perem šerpe. Kad ih onako oprane okrenem da se okapaju, sa dna bljesne natpis: Made in Yugoslavia.
Ja sam odrasla na cocti i jupiju, sladoledu stela i rum pločicama. U zemlji u kojoj je na svemu pisalo: Made in Yugoslavia.
Imam strašan problem. Na aplikaciji za američku vizu piše: Državljanstvo pri rođenju? Ne smijem nikog pitati šta pišu oni koji su rođeni u zemlji koje više nema. Tu rubriku ostavljam praznom. Prekočim pitanje: Da li ste ikad bili član Komunističke partije? Strašno me stid, jer mi se nekako čini da izdajem svoju pionirsku zakletvu, i Tita i sve partizane. Al me strah da mi Amerikanci neće dati vizu ako im priznam da sam rođena u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. I da su teoretski i pioniri komunisti...”
To ima između korica. Dalje neću ovom prilikom, jer sam se sad setila da mi je Melina obećala da će mi nabaviti tu pionirsku maramu koju nisam nikada dobila i da će mi organizovati i polaganje pionirske zakletve i sve.
Nego, kad budete kupovali neku knjigu, setite se da boje ne znače ništa. I da se između njih ponekad krije pravi biser, ma kakve boje da su korice. A Melininu knjigu možete čitati i leti i zimi, i kao “laku” i kao “tešku”. Jer je dobra. Ili su mene pogrešno naučili da literaturu delim samo na dobru i lošu.