Kako izgleda biti pod ruskom okupacijom, građani zemalja istočne Evrope jako dobro znaju. U stvari, i Rusi znaju kako je to živeti pod ruskom vlašću. Mi Srbi volimo da učimo samo na sopstvenim greškama i smatramo da bi nam dobro došla jedna čvrsta ruka - naravno ruska.
Kad je padao komunizam u Evropi, Srbi su odlučili da budu njegov poslednji bastion. Kad je svet rekao da će nam uvesti sankcije, verovali smo da će Rusi staviti veto, a oni glasali ZA. Kad je NATO pretio da će nas bombardovati, mi smo se uzdali u braću Ruse i njihov S300, koji bi nas kao spasao. Kad smo hteli da prodamo NIS, Rusi rekli - to je naše! Kad smo hteli da sudimo zlikovcima, Rusi rekli - ne damo ih.
Kad je ruski ambasador rekao da će nas i oni bombardovati ako NATO postavi neke rakete kod nas, svi su u Srbiji ćutali. To nisu rekli ni Česima, ni Poljacima, ni Rumunima. Kad nas je prozivao za manjak patriotizma, opet se ćutalo. Kad je voditelj gledanih vesti u Rusiji Đinđića nazvao zlikovcem koji je zaslužio metak, Srbi se pravili ludi.
Pitajte samo radnike u Srbiji koji rade za Ruse i one koji rade za Nemce koliko su zadovoljni. Šta nam kažu mudraci iz NIS-a: "Najniža plata 40.000". Šta nam ne kažu mudraci iz NIS-a: Skoro svi radnici se primaju preko raznih agencija i omladinskih zadruga, gde mesečno dobijaju oko 15.000 dinara.
A odbrana Kosova? Nedavno sam napisao da je bolje da mi trgujemo sada, nego "naša braća" kasnije.
Ovoga teksta ne bi bilo da Srboljub Konuzin nije ovako dočekan u Topoli.
Braćo Rusi, mi smo se naguzili, šta čekate više?
Napomena: Dobar deo političara u Srbiji se isto tako namestio Amerikancima, izgleda da većinska Srbija smatra da bez patronata ne možemo da funkcionišemo. Ako Bosna ima patrone, što bi i nama falilo?