Milan Nikolić
Stalno pokušavam, lupam glavu, vraćam se u prošlost, prisećam se starih kojih više nema, presabiram čemu su me učile babe, vitlam scene iz njihovih života i nikako. Nikako da odgonetnem na šta se misli kada se kaže "naše tradicionalne vrednosti". A to je važna sintagma i jak argument ponajpre u ustima onih kojima je, uprkos tome što protiv homoseksualaca nemaju ništa, muka od parade, koja je nepotrebna, koja "ništa ne menja", već samo provocira, gura prst u oko huliganima i ljudima koji do tih, za mene ne samo spornih već potpuno misterioznih, vrednosti drže. To što ovom logikom huligani i ti divni, starim vrednostima privrženi ljudi, stoje na istoj strani samo im je ekspresija drugačija ali se bez problema razumeju, druga je priča.
Mi smo narod sa tradicionalnim vrednostima i, zaista, ova manjina to mora da shvati, kada se, eto, greškom proviđenja već našla među nama, što svakako ne znači da mora po svaku cenu da održava svetkovine ove vrste, svetkovine koje su u suprotnosti sa pomenutim, starim i osvedočnim vrednostima. Otprilike, to je taj refren. Sročen sa neverovatnom lakoćom, meni poptuno nerazumljiv. Opet, ima primera, društava i epoha, sa kojima je to tako jednostavno. Otvoriš "Antigonu" i shvatiš zašto je važan nomos, božanski zakon na kojem počiva polis, čitaš "Hadrijanove memoare", jezdiš "Ljudskom komedijom", ideš od jednog do drugog pevanja" Ilijade". Sa sopstvenim društvom i svim njegovim fazama koje pamtim, stalno sam na mukama.Ako se misli na brak i porodicu, greška je. Niko ne može sa sigurnošću da tvrdi šta se zaista dešava između dvoje ljudi kada su sami među sopstvenim zidovima, ali pokušavam, što nepristrasnije, da razmislim o svim brakovima meni bliskih osoba, opet što dalje, do samih ivica sećanja. Obično nailazim na patnju i masnice, na trpljenje i potiskivanje, na nasilje i prisilne udaje, na loše vaspitanje i odsustvo bliskosti, na rivalstvo familija, spletkarenje i ogovaranje, na nedostatak ljubavi, poštovanja i razumevanja. Bez razlike u odnosu na to da li imam u vidu sudbinu moje babe, koja se, zgrožena izborom koji su tradicionalno (!) u njeno ime obavili njen otac i najstariji brat, udala ranih pedesetih prošlog veka ili život njene starije ćerke koja je u jezivom braku provela četiri decenije baš zbog toga što je, gorke li ironije, od majke naučila da je razvod najgore rešenje. Verovatno zato što, takođe, nije pogodovao tradicionalnim vrednostima, a do pre petnaestak godina, razvedena žena, etiketirana kao "raspuštenica", bila je žigosana gotovo jednako kao istopolno orijentisane osobe sve ovo vreme.
Tradicionalne vrednosti su najdarežljivije u ispisivanju skarletnog slova na čelu ili grudima, u tome ima toliko lakoće i nekog posebnog sladostrašća. O porodici je teško govoriti bez ogorčenosti i gneva, osim ukoliko nisi učesnik blasfemične i karikaturalne Porodične šetnje. Teško je ne videti nemoć, neznanje ili nesposobnost roditelja da vaspitaju potomke, da ih, tradicionalno rečeno "izvedu na put", da ih prehrane i odškoluju, da im u amanet ostave nešto više od teškog razočarenja. Ovo društvo decenijama čini sve da razori porodicu na koju se toliko poziva, da prestravi i demotiviše buduće supružnike i roditelje koji bi u tim ulogama želeli da se ostvare, ali nikako ne bi želeli da, nemajući drugog izlaza, postanu zvezde aktuelnih rijaliti programa u kojima uspeh zavisi od gledanosti i količine izazvanog sažaljenja pretočenog u donacije građana. I to je još jedan primer šizofrenog odnosa prema još jednoj tradicionalnoj vrednosti, koja to zapravo nikada nije ni bila. S jedne strane, fonovi udovica ratnih zločinaca, kičerozna grupna venčanja, putovanje na medeni mesec o trošku predsednika opštine Jagodina, blamiranje po emisijama ne bi li se uštedeo novac za svadbu, žalopojke političara i njihovi patetični lamenti, s druge - potpuna nebriga države, nemogućnost zaposlenja, lažni konkursi, loto tiketi i zelene karte, nemaština i glad. Ko su najveći neprijatelji porodice u Srbiji, ko je njena najveća pretnja? Homoseksualci koji žele da slobodno proštaju gradom? Teško. Meni odgovor najviše vuče na zaklete branitelje porodice koji u istoj ne vide ništa drugo do monetu za potkusirivanje, kec iz rukava u svom večitom i principijelnom neslaganju sa pravima seksualnih manjina. Kao izbeglice nekada ili Kosovo još uvek ili Evropska unija i bolji standard u predizbornim kampanjama.
O nasilju u porodici, odnosima očeva i sinova, o tome šta ko od koga uči najverodostojnije govori hroničan nedostatak sigurnih kuća i izveštajima prebukirane crne hronike. Interesantan je i jedan element sada već poslovičnih, pritajenih kampanja protiv parade u dnevnim novinama. Recimo, kad god se piše o paradama ponosa kao ilustracija se koriste fotografije tih događaja u onim društvima gde su one najotvorenije, možda najkomercijalnijeg karaktera distanciranog od političkog aktivizma, one na kojima atmosfera najviše podseća na, recimo, karneval u Riju. U kadru su obnaženi muškarci, nakinđurene drag queens, maštovita garderoba ili upadljivo odsustvo iste, poljupci i zagrljaji. Rečju, takva količina slobode u individualnom izrazu, kao i smisla za humor da se na platou ispred Terazijske česme ne može ni zamisliti, ali i ono što najviše vređa istančani, tradicionalni ukus školovan na poetskim slikama udvaranja u đul bašti, flimskom verzijama brzog partizanskog seksa, turbo dizel erotici, mini suknjama i tempiranim dekolteima na televizijama i ratištima, na ulicama i vrtićima, estetci devedesetih godina koje su sada zvanično i dalje tu, zatim na home video snimcima, pozivanjima na hrišćanske vrline i vrednosti u izvedbi medijskih svaštarki, ostvarenih žena i uzornih majki kojima je elitna prostitucija tek sporedno zanimanje ili hobi.
O učincima bespogovorne vernosti tradicionalnim vrednostima svedoče najdominantniji društveni uzori, modeli prema kojima se kroje individualni snovi prepoznatljivi po napućenim usnama i plastičnim suknjama, brojanicama i otkrivenim stomacima, fantomkama i brzim patikama, zlatnim krstovima i manistirima tetoviranim na deltoidusu ili pektoralisu, po instinktu više nego istančanom da registruje prisustvo eventualnog sponzora, steroidnom besu mladih patriota i njihovoj nemilosrdnoj borbi sa žardinjerama i kontejnerima. Pornografija svakodnevlja je nedvosmislena i sveprisutna, toliko da je odavno postala integralni deo pejzaža na koji, tek radi reda, ponekad reaguje RRA ne bi li opravdala sopstveno postojanje ili u slučaju krupnih ekscesa - ravnodušna i otupela javnost.
Inače uz pritajeni smešak nacionalnih elita i blagoslov crkvenih velikodostojnika, poprskana svetom vodicom iz zatamnjenih automobila i nadahunta guslarskom epikom intelektualnih veličina, ona ne može biti shvaćena drugačije nego kao pouzdan partner tradicionalnih vrednosti, kao krajnje ishodište spasonosnog srpskog licemerja koje trulež i bedu pokriva velikim rečima i najjeftinijim parolama.
Meni je najupečatljiviji amblem ovog koncepta jedan intresantan par. Visoki crkveni velikodostojnik poznat po stilski bogato dekorisanom govoru mržnje, sav u apokaliptičnim slikama i efektnim citatima i njegov na javnim događajima čest pratilac, političar opšte prakse, sklon menjanju stranaka, estradi, tabloidima i, kako to obično ide jedno uz drugo - izuzetno duhovan i tradicionalan. Mladi političar je i pored toga što je u svojoj kancelariji u Beogradu, dok je još ovde gradio karijeru, primio više gejeva na "druženje" posle radnog vremena nego stranaka u toku trajanja istog, ostao uz duhovnika kojem se divi i čiju svaku reč potpisuje. Čak i onu koja i njemu samom, budući da Bog vidi sve pa i ono što vladika ne zna, predviđa mesto u sumpornom kupatilu ili večno podloženom loncu. U odnosu na takve primere bogobojažljivosti i duhovnosti, homoseksualci u ovoj sredini imaju razloga da budu vrlo postiđeni.
Protivnici su ih ozbiljno precenili, toliko da bi morali mnogo da uče od vrlih čuvara tradicije.