Gost autor: Slavica Pejović
Poodavno sam čula izreku "otac k'o kolac". Više se ne sećam kada i u kom kontekstu, no moram priznati nije to tada bilo područje mog interesovanja, te se nisam ni bavila time.
Tek od nedavno, tačnije od kad postadoh deo tročlane porodice, tj. MAJKA, počeh da posmatram očeve i da se pitam kako li je nastala i zadržala se izreka. I to ne da se zadržala u narodu, zadržala se i u institucijama, podmuklo, jedva vidljivo, ali se zadržala.
Očevi sve češće podižu, neguju i vaspitavaju decu, svesrdno pomažu majkama, i to ne samo da je u redu, već je vrlo poželjno za društvo jer pokazuje napredak, ravnopravnost, europejizam. U redu je sve dotle dok se ne sudare sa institucijama, procedurama, uslovima i pravima. E, tu već nema očeva, na scenu stupa majka, a otac postaje kolac.
I sve to možda na mene ne bi ni ostavilo toliki utisak da se igrom slučaja ne susretoh sa jednim nesrećnim ocem na dečijoj klinici koji, na žalost, nije ni obrazovan, ni imućan, ni rečit. Prosto je samo zabrinuti otac koji ne da nema prava, nego ni njegova briga, ni muka nikog ne dira, sedi tu gde je i kida njega, a mene, bespomoćnu, jede.
- Smestićemo Vas u sobu br. 4, samo da popunimo temperaturnu listu, izmerimo dete i popunimo neophodne podatke.
Poluluda od brige klimnuh glavom.
- Moramo Vas smestiti u sobu sa jednim tatom, nemamo mesta na odeljenju. Nadamo se da nije problem.
- Ma nikakav.
Odgovorih na postavljena pitanja tipa adrese, osiguranja itd, detetu uzeše litar krvi, izmeriše je, a zatim nas odvedoše do sobe.
U sobi nas sačeka tata sa ćerkom. Ljudina od nekih 35 godina nas prepadnuto pogleda i skupi se u fotelji kako bi izgledao manji nego što jeste.
Sestra nas ostavi same.
- Ja sam Slavica, ovo je Natalija, a kako se ti zoveš?
- Vesna.
- Koliko imaš godina?
- Ja sam predškolac.
- Bravo, kao i moja Nata. Vas dve ćete se sigurno lepo družiti.
I zaista, Vesna pozva Nataliju da joj pokaže igraonicu, a tata Milutin i ja ostadosmo sami.
- A zbog čega ste Vi ovde?
- Ima neke modrice svuda po tijelu, ja je vodio lekaru, kaže nije to ništa, živa je, udara se. Kakvi se udara, bolesna. Nisu znali oni, kako ću ja znati. Slučajno joj našli da krv nije u redu, pa nas poslali ovdje hitno, kažu oni ne mogu ništa pomoći.
- A odakle ste?
- Iz okoline Brčkog.
- Kad ste došli?
- U utorak. Dali joj terapiju, već je bolje, al' čekamo ponedeljak, još jednu kontrolu pa da nas puste kući. Daleko smo, pa da budu sigurni.
- Biće to sigurno dobro.
Vidim, Milutin se muči.
- Eto, ja ću sad ić' u park spavati. Doktor me nekako primio na dva dana, kaže ne može otac bit' sa djetetom, nema uslova. Može samo majka, može i baba. A što ću ja, u mene žena ostala sa mlađim djetetom, porodila se, sve bilo u redu, onda operisali djete od srca, sad čekamo da počne sjedit, pa da rade drugu operaciju, a onda kad napuni 3-4 godine i treću. Zato nije mogla da putuje u Beograd, mor'o ja... Kažu, nek dodje baba. A kako će? U mene staramajka. Nema ni pasoša, niđe nije išla, ne zna. A sad eto, nema mjesta, što ću neg u parku spavati. A, kažem ja, nisam ja doš'o tuđih žena gledati, muka me natjerala. Eto, sad ako vama smeta...
- Što se mene tiče, zbog toga se ne brinite.
Premestiše me ipak u drugu sobu. Negde sam ih razumela, ne bi oni u bolnici da rizikuju, a Milutin osta srećan do ponedeljka. Detetu bi bolje i ode kući. Obradovala sam se. Ista dijagnoza, a srećan kraj, i to brz.
Prođe nekih mesec dana, eto Milutina. Ljudina se tek nazire. Malu Vesnu ne prepoznah. Natekla, deformisala se od lekova. Mučnina mi u stomaku. Pozdravismo se.
- Eto, bi dobro dve nedjelje. Poče opet padati. Kažu doktori, pričali sa Beogradom, moraju povećati dozu, povećali, ono opet isto. Ja kažem ženi i materi: nije naša hrana zdrava. Mi smo na selu, jedemo masno. Nama i kuvani krompir mas'an. I meso, i supe, i čorbe. Mora da joj zato opet nije dobro. U bolnici bila laka hrana, malo paštetica, viršlica, supice iz kesice. Nije 'vako jaka. Nije meni niko rek'o šta treba jesti, niko ništa meni nije rek'o šta sme, šta ne sme. Ne vredi. Eto, sad došli na kontrolu, vidjećemo šta će reći.
Povećaše dozu, Milutin i Vesna odoše. Valjda će biti dobro.
Sretoh ga neki dan. Prošlo tri meseca od prvog susreta. Smanjio se, ma ni traga od onog Milutina od početaka. Posiveo, izbečio se. Priča:
- Došli vadit' slezinu. Ništa nije pomoglo. Kažu da probaju. U mene dijete se deformisalo, dobilo 11 kila. Krv loša. Doveo je danas, ne mogu s' njom. Kažu nemaju uslova na hirurgiji. A ja šta ću. Da platim negdje da spavam 10 eura za 10 dana. Nemam ti ja 100 eura. Spavaću u kolima. Nije mi prvi put. Otac i ja kad radimo, spavamo na njivi, bez šatora. Naviko sam. Jes noću 'ladno. U mene mater veli šta ćeš ako se pre'ladiš, razboliš, kako ćeš djete vratit', ko će ti gledat' djecu. Ono malo opet operisano. Gled'o sam kako je djete umrlo na trećoj operaciji, ko će to izdržat'. U mene oboje djece bolesno. Ma ja ću u kolima, al' dijete plače gore. Ne daju mi ući, kažu posjete utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Kako će ona sama na operaciju. Gledaće je. Ja nemam para platit da uđem. Ima i nekih porodičnih kuća, čuo kad kažu, al' valjda nema za mene. A kažu možda nije slezina, možda je jetra. Šta ću. Neko kaže ovo, neko ono. Ne mogu ja odati tamo vamo. Slušam jednog doktora, pa valjda će biti dobro. Ne znam što je ne operisaše u Brčkom. Ima hirurga, radili i u ratu. Operisali i bez anestezije. Bio bih bar sa djetetom.
Valjda će biti dobro.
I eto, ja zbog koca Milutina, ne spavam već koji dan jer me jede što ga ne dovedoh kod sebe kući, pa na patos, makar.
Pa se gušim jer me muči koliko je takvih Milutina, a ja ne učinih ništa ni za ovog jednog. Pa se pitam guši li se još neko zbog svoje nemoći, kao ja kad pomislim na Milutina i na to što mu ne pomogoh.
A kako li se tek guše oni koji mogoše, a ne pomogoše?