Svi ćemo umreti, za to bar nema dileme. Svakom čoveku je stalo da živi što duže. Međutim kako to već ide sa godinama dolaze i mnoge bolesti a i prirodno starenje dovodi do slabljenja organizma. Kako godine prolaze sve češće je potreban lekar za razne intervencije i savete. Problem nastaje kada ljudi ne mogu da pozovu lekara u pomoć, kada lekar nije na vreme obavešten o promenama u vezi bolesti od koje čovek boluje itd. Postoji mnogo razloga kada se čovek pita zašto ranije nije otišao kod lekara. Vođen primerima iz svoje sredine, kod lekara se ide samo kada nešto zaboli. Možda samo par procenata ljudi ide kod lekara da prekontroliše svoje zdravlje. Svi idu da se leče ali niko preventive radi.
Telemedicina je širi pojam od mHealth-a i odnosi se na pružanje medicinske pomoći putem informacionih i telekomunikacionih tehnologija dok se mHealth odnosi na konkretno na upotrebu mobilnih uređaja u ove svrhe. Za mHealth ne postoji još uvek adekvatan prevod pa koristim kovanicu iz engleskog jezika.
Svi ovakvi sistemi se sastoje iz najmanje dva dela (grubo gledano). Prvi je neki senzor koji meri veličinu koja se posmatra a drugi je mobilni uređaj koji dobija podatke od senzora i dalje ih obrađuje ili skladišti. Može postojati i treći deo i to je i ideja ovakvog načina pružanja zdravstvene zaštite a to je udaljeni informacioni sistem koji se nalazi na nekom računaru daleko od pacijenta i koji skladišti i analizira podatke koje dobija od mobilnih uređaja.
Sa ovim idejom se krenulo pre više od deset godina, tačnije sa samom pojavom mobilnih telefona. Do danas je napravljeno na stotine uređaja kako u eksperimentalne tako i u komercijalne svrhe koje mogu da prate neki od bitnih životnih parametara na daljinu. Navešću samo neke od najčešćih parametara: temperatura tela, puls, krvni pritisak, nivo kiseonika u krvi itd. Svakim danom se pojavljuju novi uređaji koji mogu da prate i druge parametre koje ranije generacije nisu mogle. Recimo nije ništa neobično da se prati i EKG srca, zatim aktivnost mozga (EEG) itd.
Ovde se radi o uređajima koji su malih dimenzija i težina i koji omogućavaju pacijentima normalno kretanje i svakodnevne aktivnosti bez potrebe da pacijent bude stalno na određenom mestu, recimo u svom stanu. Postoje i sistemi koji su stacionarni i koji se instaliraju u kući/stanu. Oni imaju više mogućnosti i mogu biti tehnički napredniji ali imaju i to ograničenje da pacijent mora prisutan kako bi sistem mogao da ga prati ili bar u dometu bežične mreže sistema.
Ideja je da se na jednom centralizovanom mestu čuvaju podaci i istorija bolesti pacijenata. Na taj način uz pomoć softvera svi rezultati mogu da se analiziraju, da se detektuju kritične vrednosti parametara koji se prate i na taj način reaguje pre nego što bude kasno.
Ovakvim pristupom bi se pre svega rešavali problemi zdravstene zaštite starijih ljudi, ljudi koji žive u nepristupačnim predelima, pacijentima u postoperativnom toku itd. Na ovaj način bi bilo potrebno mnogo manje lekara koji bi pratili sve te pacijente. Najvećim delom o primljenim podacima odlučuje kompjuter dok se lekari angažuju samo oko nekih slučajeva koji su nepotpuni ili nejasni i kompjuter ne može da donese ispravnu odluku.
Naravno, ako se utvrdi da je pacijentu potrebno promeniti terapiju, lekar je nezamenljiv ali se baš iz tog razloga može uštedeti na vremenu koje svaki lekar provede sa pacijentima na ovaj način.
Iz EKG-a se dobrom analizom može utvrditi mnogo više od pravilnog rada srca. Sa EKG dijagrama je moguće videti i određene srčane mane i druge probleme. Verujem da je većini poznat uređaj koji ljudi sa sobom nose par dana i koji snima rad srca, pa posle doktori preuzmu podatke iz njega i odlučuju o daljim koracima u lečenju pacijenta. Takvo snimanje obično traje 24-48 sati a ovakvo nadgledanje o kome pišem bi se obavljalo unedogled. Uređaj prati rad srca, te podatke prenosi na mobilni uređaj ili mobilni telefon koji ih dalje šalje informacionom sistemu u bolnici ili domu zdravlja. Postoje uređaji koji u sebi imaju integrisan GSM modul, tako da mobilni telefon može biti izostavljen. Informacioni sistem će moći te podatke da obradi i da na vreme reaguje ako je srce pacijenta u lošem stanju. Ista ideja se primenjuje i na sve druge veličine od interesa za lekare i pacijente.
Različiti parametri koji se mere zahtevaju različite naline merenja i frekvenciju merenja. Recimo za praćenje ukupne električne aktivnosti srca potrebno je uzeti 350-500 uzoraka u sekundi. To je mnogo podataka, a ako se to pomnoži sa više hiljada pacijenata, dolazi se do cifre od preko 100MB podataka u sekundi koje sistem treba da primi i skladišti ali ovo je primer naprednijeg sistema.
Mnogi od ovakvih sistema imaju previše izazova i sa tehnološke strane još uvek nisu u mogućnosti da se realizuju na povoljan način ali s obzirom da tehnologija svakog dana napreduje, samo je pitanje vremena kada će sve te prepreke nestati.
Ono što meni pada napamet je nešto ovako u Srbiji. nije to nikakva naučna fantastika. Pored tehnologije koja je složena i komplikovana u zavisnosti od toga šta hoće da se postigne, ako se napravi jedan prototip, uopšte nije teško da se to dalje proširi na široke narodne mase, po principu copy/paste a tu je naravno i moguće da se za različite stvari naprave različiti senzori koji će raditi sa istim sistemom.
Kombinacija i varijacija na temu je mnogo samo je potrebno izabrati pravu i onu koja je ostvariva u našoj sredini i za koju bi imalo para. Naravno da sve to košta, po slobodnoj proceni jedan takav sistem koji bi se povezao sa mobilnim telefonom pacijenta bi mogao da se napravi između 50-100EUR (više komada, ne prototip). Ovo je naravno neki jednostavniji model koji ne bi merio mnogo toga pored osnovnih životnih funkcija. Komplikovaniji, napredniji, kompaktniji, sa dužim trajanjem baterija bi bilo skuplji. Sve po principu koliko para toliko i muzike. Tu je naravno i informacioni sistem koji je priča za sebe, pa softver za mobilne uređaje, pa hardver. Kada se sve to skupi ispadne prilično para, ali ako se posmatra na duže staze i ako se uzme u obzir broj pacijenata koji bi se nadgledali, onda to uopšte nije toliko mnogo.
Jedna stvar koja može da se iskoristi je da se razvoj ovako nečega pokrene po fakultetima, pa da se isti povežu za bolnicama i domovima zdravlja i da se spoji lepo i korisno. Prototipovi bilo čega se najlakše naprave u obrazovnim ustanovama, a spoj istih sa ostalim delatnosima i privredom donose prave rezultate. Ne znam samo da li ovo zvuči realno za našu otadžbinu?
Onomad je Milan pisao o fondovima Evropske Unije. Možda bi i nadležni mogli malo da edukuju ljude iz firmi i obrazovnih ustanova kako da se konkuriše i šta bi moglo da se radi da ljudima bude bolje. Na ovakvim stvarima radim već neko vreme ali je i dalje čudno koliko malo ljudi i publikacija bilo koje vrste ima na ovu temu sa potpisanim autorima iz Srbije.