''Prosvetli Prosvećeni, ako si Nam dane odbrojao, pre no što si nas stvorio, ako si unapred odredio naš vek, znači li to da smo-Rođeni - Mrtvi?.''
Danas kod frizera upoznao sam jednog dosta zanimljivog čoveka.
Ulazi jedan fini, stariji gospodin. Ja ćutim, ne kažem ništa. Ni dobar dan. Gospodin se sa svima pozdravlja, govori glasno, ali ipak vrlo smireno kako je napolju divno vreme danas i kako treba iskoristiti za šetnju.
Frizer, inače moj poznanik i ja skoro da dremamo. Čekam da završi sa jednim detetom, pa da na njegovo mesto dođem ja. Usput razmenimo koju reč: šta smo radili i s kim smo sinoć bili.
U pola rečenice se ubacivao ovaj gospodin, uvek bi imao nešto da doda i da prokomentariše, iako sam ja mislio da nas uopšte i ne sluša.
Počeli smo sasvim slucajno priču o školovanju i o tome kako i kada završiš nešto, bilo šta, nećeš sigurno odmah nakon završenih studija naći posao. Upitao me je gospodin šta studiram i ja sam mu rekao. Oduševio se, kao da je čuo da studiram astronomiju. Uzbuđenim glasom mi je govorio kako je učio francuski kao mali, kako je za temu na diplomskom ispitu u Gimnaziji imao La Fontenove basne.
Priča kao da je juče završio skolu. I citirao mi je reči svoje profesorke francuskog:
-Vi lepo govorite francuski, ali treba jos da vežbate.
Istog dana kada je otišao kući pitao je svog oca da li bi mu dao novac da sa tom istom profesorkom ode u Francusku. Otac mu je na to sve odgovorio:
-Nemam. Ali i da imam, nikada ti ne bih dao!
Ova rečenica je odredila njegov put. I to je najveće i jedino blago koje je nasledio od oca. Svoju buntovničku prirodu duguje upravo ocu. Ceo zivot je ziveo u nekom raskolu: moralnom, fizičkom, psihickom, između bunta i mira, između svog oca i svoje dece.
Rekao mi je da je otac premu nemu mnogo grešio, da mu se na samrti izvinjavao. Ja sam ga nemo posmatrao, i pitao sam se koliko je to bilo snažno u njegovom životu da pamti sve do danas.
Njegov otac je porodicu i pleme stavljao iznad pojedinaca. Bundzije i revolucionare smatrao ludim ljudima. Uvek mu je govorio: glavu u pesak, ledja u zid.
Njegov indetitet. To je on. Jezik koji nikada nije uspeo da nauči to je takođe on. Jako loša uspomena na oca, to je takođe on. Zemlja koju nikada nije posetio, to je isto on.
Ipak njegov indetitet je najvise periferija. Dolazi sa periferije grada, u zemlji na periferiji svega. Između istoka i zapada. Između Turske i Evropske Unije. Između Rusije i Amerike. Sve ga je nekako samo okrznulo i njega i njegovu porodicu. I svet iz kog dolazi.
U našoj zemlji kada imate više od sedamdeset godina, vas više ne leče. Njegov prijatelj u Francuskoj vozi kola. A on tamo nikada nije ni bio. Da li je i to još jedna zajednička tekovina nas i ostatka sveta?
Ljudska društva, pojedinci i porodice se dele samo po stepenu samilosti i poštenju. Ako samilosti nema, nema ni društva. Ne postoji ni nacija, ni religija, ni ekonomski sistem. Imanje brige i solidarnosti je osnova za sve.
Tako ja razmišljam ali nikako glasno, da se u takvom društvu ne osramotim.
Gospodinu danas ništa nisam rekao. Izašao sam iz salona. Kada sam došao kući, seo sam za računar i napisao ovo.