2000. godina je bila čarobna za mnoge od nas. Nekako smo svi znali da je to poslednja godina vladavine Slobodana Miloševića. Podeliću sa vama nekoliko sećanja vezanih za rušenje režima, ne obazirujući se previše na hronologiju događaja.
Koncert Van Goga u mom gradu, hala puna. Na binu izlazi Đule i podiže pesnicu u vis. U hali haos, 3000 ljudi u euforiji. Još samo malo, gotov je, znali smo svi.
Dobili smo zadatak da ugasimo jednu lokalnu televiziju, da pokažemo koliko smo jaki. Dolazimo pred ulaz, poterali smo policiju. Iskreno, nisu se puno ni branili. Pred ulazom ostaje jedan policajac, ekipa oko mene u euforiji, panduru lice crveno kakvo nikad ranije nisam video u životu. Nemoj da ga je neko pipnuo, viknuo sam par puta. Ekipa je ušla u zgradu, pokidala kablove, a ja ostao pored pandura kod ulaza. Nemam pojma da li bi on dobio batina da nisam bio tamo, ali jako sam ponosan na sebe zbog tog dana. Ta televizija nakon toga nikad više nije radila.
Krenuli smo u sud, cilj kancelarija gde je bila izborna komisija. Nas mnogo, kao nikad pre, a pred sudom jak kordon. Ja vrlo raspoložen za tuču, ekipe iz Otpora nigde. Tek posle ih vidim kako pišu grafite po zgradi SPS-a. Za par minuta cela zgrada je bila ispisana. Diverzija uspela, zahvaljuju se na pomoći.
Iz susednog grada došla je veća grupa policajaca. Mi šetamo svaki dan dva puta, adrenalin raste iz dana u dan sve više. Nećemo da ih čekamo, idemo pred njih. Nigde ih nema, dolazimo pred policijsku stanicu. Iza gvozdenih vrata dvojica sa automatima. Mnogo policajaca na prozorima u stanici gledaju ka nama. Pola sata smo im pevali, aplauza nigde.
Nikada neću zaboraviti tu atmosferu, svaki dan je bio festival. Grad pun lepih žena, pitao sam se gde se kriju kad ne rušimo režim. Iskreno, ni pre ni posle toga nikada nisam video toliko lepih žena na jednom mestu. O druženjima tih dana neću da pišem, ipak sam ja oženjen čovek danas.
Sa par drugara prvi sam izviždao predstavnika vladajuće DS, dok je šestog oktobra govorio o slobodi. Lopov je bio, lopov i ostao do smrti.
Ma osećao sam se jako dobro. Ponosan na svoj doprinos, ponosan na to što nisam želeo da naplatim minuli rad. Nastavio sam da se bavim svojim životom, a naredne mesece dobrim delom proveo dopisujući se sa prijateljima iz inostranstva, diskutujući o njihovim planovima šta će da rade kada se vrate.
I svi su hteli da se vrate, a u samoj Srbiji tih dana nije bilo pesimista. Sanjali smo o nekom drugačijem, boljem životu, osećali da smo izvojevali konačnu pobedu. I onda su usledili šamari: nema smene Radeta Markovića i generala Pavkovića! Ali išlo je sve nabolje. Sve dok nisu ubili premijera. A onda je tandem Koštunica - Tadić ubio naše snove. Dok je Sloba vladao Srbijom barem smo svi verovali u bolje sutra kada njega skinemo sa vrata. A sada svi verujemo da nam spasa nema. Jbg.
U iščekivanju nekog drugog petog oktobra, čestitam vam jedanaestu godišnjicu rušenja režima Slobodana Miloševića.