Onomad je dan počeo sevanjem golišavih delova tela na račun babljeg leta. Naravno, uprkos najavama metereologa da će pasti sneg. Uostalom, na metereologe se ovde obraća pažnja taman koliko i na poetski raspoloženog vidovnjaka kome je virozna temperatura prerasla razum. Uostalom, ko bi im verovao, poslednji put kad su najavili kišu, moj kaktus je dobio opekotine od sunca, a naivni su po ulici hodali znojeći se i vukući motke kišobrana, kao mentalno senzibilni pušteni na produženi vikend.
Upravo zato se narod svukao kao za opkladu, ignorišući najave stizanja izvesne Olivije po prezimenu Ciklon. A, Olivija je očito stizala hodom nervoznog poštara. Gazeći travu koja se bestidno zelenela, onako kao što bolesnik pred smrt po poslednji put živne, a lice mu dobije zdravu boju lažne nade. Baš kao i naivna trava, zelenelo se i lišće kome niko nije javio da Olivija upravo preskače ranu jesen, laktom u pleksus obara njenu poznu rođaku i za okovratnik za sobom vuče iznenađenu zimu.
Već oko podne gospođa Ciklon je kroz nos dunula ledenim severcem i saterala u ćošak sve toplikave vetriće koji su se naivno smucali ulicama. Onda je pokazala sav kapacitet svojih ciklonskih pluća i zaduvala takvom snagom da je drveće uvređeno procvilelo i savilo se više no što je ikada slutilo da može. Nebo je pocrnelo iz sebe istisnulo tutumračnu, ledenu kišu. Metereolozi su se pobednički kliberili dok je uspaničeno stanovništvo pokušavalo da zadrži elementarnu telesnu temperaturu uvijanjem u sve što mu je pod ruke padalo. Od novina do jastučića na stolicama ispražnjenih kafića. Viđane su i kese na glavama, ali uzalud, severac je depilirao bez pene i milosti.
Zajedno sa prvim mrakom koji je pao samo reda radi, toliko da izrazi solidarnost već postojećoj tmini, u vazduhu su se pojavile prve bele krpe. Olivija Ciklon je se kikotala do štucanja gromovima tamo negde daleko u mraku planina, dok je većina stanovništva neverice, kratkorukavno gledala u – Prvi sneg. Da se ne radi o metereološkim, kolektivnim halucinacijama potvrdile su i sve glavne informativne televizorske emisije, davši Prvom snegu čast prve vesti. Ekran se beleo od kadrova, a svuda naokolo je vladala panika. Radnici i rukovodioci toplana su se gušili od štucanja dok su ih gledaoci prozivali kroz zube, stupajući u verbalne seksualne odnose kako sa njima, tako i sa njihovom bližom rodbinom.
U našem samo fraze radi toplom domu zavladala je panika. Mali Sin je pozadinom virio iz gornjeg dela ormana, dok mu se na golim nogama kožila ježa. Iz pomenutog nameštajnog objekta je bubnjao podrumskim basom monolog, iz kog se dalo zaključiti da su mu nepoznata varvarska plemena orobila zimske odevne predmete. Za to vreme je njegova sestra, Princeza, tako kako princezama i priliči promicala stanom, vukući za sobom jorgan ogrnut kao plašt. Doduše, od glave nadole, zbog čega je mestimično dobijala izgled polusmrznute suđaje. Suđaja je uporno, odbijajući da prihvati realnost kao svako biće koje ga kreira a ne podnosi, prilazila radijatorima i sa njima otvarala oštru diskusiju u formi agresivnog monologa. Ikar Varvarin je skočanjeno tapkao za njom, vođen beskrajnom vernošću čovekovog najboljeg prijatelja koju ni zima, koja se razbaškarivala po našem stanu, nije mogla da spreči. Za razliku od njega, naše kućne naslednice oka boga Ra, Bastet, ponabijale su se skutreno među jastuke i odande sa prebacivanjem zelenooko mrzele sve hladniji dom na koji ih je usud osudio.
Noć smo preživeli zamotani kao svilene bube od kojih se dobija nit debela taman za tkanje konopaca za vezivanje prekookeanskih lađa. Sve u šta se umotati moglo, palo je za slobodu. U mraku su kratko duvkali nosevi ohlađeni do orošavanja.
Dan je prošao onako...uz pomoć rerne koja je, sa izgovorom pripreme ručka dovoljnog da nahrani ceo kvart, bila upaljena duže no ikad. Svako malo joj je prilazio po neki od kućnih žitelja željan da provede izvesno vreme u prijateljskom ćaskanju sa krompirom koji je cvrčao s druge strane rernskog toplog, tako toplog prozora. Čak i kada je ručak prošao, većina pripadnika naše osnovne društvene ćelije se vrtela u koncentričnim krugovima oko dotičnog modernizovanog ognjišta. Stiglo je još jedno veče. Mladunci su se, ponovo pribili uz ledene radijatore, cvileći poput ostavljene štenadi, dok im je Ikar Varvarin uvređeno tercirao. Njegovi geni krvoločne pudle su odbijali životne uslove haskija.
Žmu uskoro treba da se vrati kući sa službenog puta, na koji ga je sudbina milosrdno poslala, verovatno ga time nagradivši za neka dobra dela u prethodnim životima. Kada bude stigao, sačekaćemo ga mirni. I skočanjeni. Sve teže mi je da pogodim po jedno dugme na tastaturi. Da Princeza nije onaj jorgan privezala na sebe lancem i katancem ipak bih probala da joj ga maznem. Mali Sin je odlučio da predstojeću noć provede zamotan u tepih, krpara obmotanih oko vrata. Ikar Varvarin je svio hrčkovsko gnezdo od kuhinjskih krpa i reži na svakoga ko pomisli da mu ih uzme. Mačke pokušavaju da iskopaju pećinu u kauču, u kojoj će prehibernirati do vremena kad će nas se konačno setiti oni zlotvori u toplanama. Onaj prvi sneg se već otopio. Mi nismo te sreće. U hodniku se čuje krkljanje, to polusmrznuti komšija pokušava da odledi prste na domarovom vratu. Podpredsednik Kućnog saveta našeg ulaza je juče, za kaznu, zatvoren u vešernicu sa otvorenim prozorima jer je pokušavao da pomažnjava letvice iz podrumskih pregrada i sebi organizuje grejanje na vatri otvorenog tipa. Penzionerka iz prizemlja je, uprkos ledenoj okoštalosti, probala da utuče poštara čije je prolazno vreme kroz vrata bilo dovoljno za pronalazak nove samoobnavljajuće energije. Za to vreme se u naš ulaz probio i novi talas ledenog vazduha.
Na horizontu se bele Alpi. Olivija Ciklon trese gaće negde drugde. Skotovi iz toplane nikako da se vrate sa Havaja, što za nas slabo, a za njih odlično jer se već priprema građanski odbor za spontani, topli doček. Mnogo topliji od radijatora.