Društvo| Kultura| Literatura| Moj grad| Život

Beleške iz nehata

Dragan Jakovljević. RSS / 11.10.2011. u 15:27

(...) Buba, moja drugarica iz srednje škole, studirala je vanredno dramaturgiju i u isto vreme radila u amaterskom pozorištu čiji su se članovi sastajali s vremena na vreme. Probe su održavali u prostorijama moje bivše osnovne škole, a predstave prikazivali na svakom mestu koje bi im se učinilo zgodnim za to.

Repertoar im je bio sastavljen od komedija, mjuzikla, kabarea i parodija, jer su članovi pozorišta dobro znali da su stanovnici našeg grada uvek voleli da se nasmeju i zabave na tuđ račun. Aplauzi publike bili su najveći kada su žrtve imale svima poznata imena i prezimena. To je značilo da su predstave često bile samo inicijalne igle za potonje žučne čaršijske rasprave o aktuelnim političkim i društvenim temama, ili o javnim ličnostima kojima su se bavili glumci na sceni. Tako Buba nije bila samo dramaturg, već i kreator kućnih, međukomšijskih, uličnih, parkovskih, kancelarijskih i hodničkih mini-tribina, koje su u varoši pokretane posle svakog komada.

Po Bubinom dolasku u naše odeljenje razmenili smo nekoliko prodornih pogleda iz kojih se štošta moglo naslutiti, ali do rasplamsavanja emocija nikada nije došlo, jer je Buba, kako mi je mnogo kasnije priznala, od svoje drugarice iz klupe već tih prvih dana čula da sam srećno zaljubljen u Irenu, kćerku graditelja mostova. Buba je odmah bila obaveštena da je ta devojka prethodno sedela na njenom mestu i da je zbog prirode posla svoga oca promenila školu, verovatno i grad, a možda i državu. Ipak, Bubina nova drugarica govorila joj je da pouzdano zna da naša veza i dalje traje, što je za novopridošlu učenicu bio jasan znak da emotivnu lavinu koja je, kako je tada osećala, bila na pomolu, treba odmah da zaustavi.

Praktična po svojoj prirodi, učinila je to vrlo brzo. Raznežene poglede, a potom i osećanja, već posle nekoliko nedelja preusmerila je koji metar dalje, u pravcu dečaka iza mene. Ja sam, uopšte ne mareći za to, od škole do kuće i dalje išao sa smeškom na licu, zagledan u oblake i često razgovarao sa njima. Svakoga dana pisao sam pisma prepuna nežnih reči i stihova, slao ih za Sloveniju, utapao se u odgovore koji su stizali već kroz dan, dva i čuvao ih pod jastukom. Nestrpljivo sam čekao kraj školske godine kada ću sesti na voz i krenuti za Maribor, gde me je čekala lepa kći graditelja mostova.

A onda mi je Irena, nedelju dana uoči mature, napisala kako se malo spustila na zemlju i shvatila da ne želi da i njoj moja vojska, u koju je trebalo da odem u septembru, oduzeme dragoceno parče života, ako se to već meni mora uskoro desiti.

Ne znam kako je Buba saznala za moj ljubavni bordolom. Prišla mi je posle maturskog ispita i rekla da se ne sekiram, jer je poruka koju sam dobio od Irene prirodna ljudska reakcija, pošto karakter u tim godinama nije mnogo čvrst. Brzo je uspostavila dijagnozu i odmah, kao pravi iscelitelj, predložila lek:

- Imaj u vidu da onaj ko nam je daleko od oka, vremenom biva dalji i od srca. To se desilo njoj, a i sa tobom će biti tako. Zato ne brini, proći će... – rekla je, naizgled nehajno, motreći krajičkom oka izraz mog lica.
Kakav promašen zaključak, pomislio sam čim sam čuo njeno mišljenje o mom problemu. Međutim, to leto je zaista polako počelo da briše Irenin lik iz mog sećanja. Da ga potpuno potisnem pomogla mi je vojnička uniforma koju sam uskoro obukao i kasnije otkriće Hesea među rafovima vojne biblioteke.

- Kad se vratiš, tvoje srce će biti izlečeno. A onda... Imaćeš pred sobom vreme koje će ti udeliti jedini zadatak: da ga pametno iskoristiš – rekla mi je Buba jednog zimskog prepodneva, dok sam u rodnom gradu provodio vojničko odsustvo.

Našli smo se u kafiću koji je gledao na našu bivšu školu i mnogo se smejali. U taj kafić smo se prethodnog proleća zajedno sklanjali od profesora hemije, koji nas je te poslednje školske godine vrebao po dvorištu i na razne načine pokušavao da nas namami u učionicu. U retkim slučajevima kada bi mu to pošlo za rukom, pred celim odeljenjem bi dokazivao da naše znanje nije ni za nulu, kako je govorio, i taj svoj zaključak overavao u dnevniku. Ali, mi smo se svim silama trudili da mu takve trenutke zadovoljstva ne priređujemo često, pa smo se, ne čekajući zvono za kraj odmora i početak časa hemije, hitro evakuisali u kafić.

Kao i u školskim danima, i sada smo, uprkos užasnutosti naše stare konobarice, koju smo u školskim danima zvali Jatak, ispijali čaj. Miris mente i kamilice je u tom kafiću uvek izazivao zaprepašćenje prisutnih. Ali, ni Buba ni ja nismo marili za to, jer se tamo nikada nismo osećali kao gosti.

Buba je bila u pravu gotovo uvek, pa i tog ledenog januarskog dana. Iz vojske sam se posle nekoliko meseci vratio potputo oporavljen od Ireninog nestanka iz mog života i nastojao da u sebe ukorenim neke nove navike i drugačije poglede na svet. Od tada sam svoju drugaricu u šali nazivao proročicom i konsultovao je pred svaku svoju važniju odluku. Zapravo, nije ni bilo potrebno da je išta pitam, jer je ona svojim intuitivnim radarima vrlo spretno hvatala signale koji su bili odraz trenutnih stanja moje duše i vraćala mi ih promenjene i sposobnije da sagledaju šta mi je činiti.

Nešto slično desilo se i sada, kada me je u svemu što sam radio vrebalo pitanje da li su uopšte nekome potrebne moje priče. Inspiracija i želja za pisanjem nisu jenjavale, ali sam počeo da sumnjam da će se iko ikada zainteresovati za bilo šta što nastaje iz mog pera. Zastrašujuće mi je delovala pomisao da bi mi se odgovor na to pitanje, i to negativan, mogao ukazati tek u onim godinama života koje su, kao i svaki kraj, praćene pitanjem ima li se snage i vremena za bilo šta novo i drugačije.

Usred jednog samopreispitivanja te vrste, telefonom me je pozvala Buba. I pored naše bliskosti i svoje izražene intuicije, ona nije znala da sve vreme intenzivno pišem. Prema njenim pogrešnim saznanjima, pisanje priča je bilo samo moja prolazna, mladalačka slabost.

- Samo nemoj da mi kažeš da si bacio one priče koje si nekada pisao! Ako ih slučajno negde nađeš, molim te dođi večeras na našu probu i ponesi ih, biće zanimljivo... Izvini, sad žurim, ali te čekam večeras. Okej? – rekla je i prekinula vezu.

Šta li smera? Čitanje neobjavljenih priča pred publikom izgledalo mi je besmisleno, pogotovo ako je to trebalo da uradim bez ikakvog povoda. Zapravo, do tada to od mene niko nije ni tražio. Osim toga, smatrao sam da javno čitanje priča priliči samo glumcima i piscima koji su objavili knjigu. Za mene je u to vreme pisac bio jedino onaj sa knjigom, dok sam blokove, fascikle, rokovnike i sveščice smatrao internim pomagalima kojima se autor služi u stravalačkom činu. Čitanje iz sveske mogao sam da uporedim sa izlaskom na ulicu u lakovanim cepelama, ali u pidžami. Ako još nije vreme da pisac predstavi svoje delo u obliku odštampane knjige, ne znam zašto bi bilo vreme da to čini glasnim čitanjem svojih zabeleženih misli, motalo mi se po glavi. Rizik da će svojim načinom interpretacije pisac-kazivač navesti buduće čitaoce svog dela na pogrešan trag, uvek postoji. Zato mi se nije dopadala ni sama pomisao da je Buba imala imala na umu neki takav nastup, kada me je pozvala.

Ali, pošto mojoj drugarici nikada nije manjkalo mašte i kako nikada sa sigurnošću nisam mogao da znam šta smera, odlučio sam da se poslužim lukavstvom: poneću svoje priče, ali ću, budem li prozvan da ih čitam, reći da ih nemam. Time ću, u najgorem slučaju, dobiti jedan Bubin prekorni pogled, što bi bila daleko blaža kazna od one koju bih sebi dodelio javnim čitanjem.

Kada sam stigao na njihovu probu, ispostavilo se da me, na moju sreću, niko od glumaca i nekolicine gledalaca ne poznaje. To mi je bilo dovoljno čvrsta garancija da od mene te večeri niko neće tražiti ništa. Iako je proba na sceni kasnila već deset minuta, Bube nije bilo. Čuo sam kada je neko od glumaca rekao da ju je video u kafiću prekoputa, kako sa nekim starijim čovekom ispija piće i veselo čavrlja.

- Pa da, a mi smo lude Naste! – rekla je jedna plavuša i prkosno sela nasred scene. Ostali se kiselo nasmejaše, a zatim nastaviše da, svako u svom mikro-svetu, šapuću tekst.

Zaćutali su i podigli glave kada se iz pravca ulaza začuo ženski smeh. Na sceni se ubrzo pojavila Buba, u društvu muškarca koji mi je od nekud bio poznat.

Da ga ipak znam samo sa televizije shvatio sam kada je glumac u kostimu modernog Romea polušapatom rekao svom kolegi kako je „ovaj Vojvodić živi leš, ni nalik onom sa TV-a”.

- Dragi moji, da vas upoznam: ovo je Pavle Vojvodić, naš poznati teatrolog i književnik – obratila nam se Buba. - Došao je da nas vidi i da nas posavetuje kako da budemo još bolji. Naravno, to ne znači da mi već nismo najbolji, ali pošto smo društvance koje svoje ciljeve postavlja veoma visoko, moramo saslušati i mudre glasove koji dolazi sa strane, zar ne?

Imao sam utisak da je Buba od slušalaca očekivala odobravanje svojih reči u vidu složnog i gromoglasnog: „Daaaaa...”, ali je ono izostalo. Bratija ju je posmatrala sablažnjeno. Glumci su se meškoljili, češkali ili nešto šaputali među sobom.

Gospodin Vojvodić je svoje predavanje započeo definicijama pozorišta u staroj Grčkoj, a nastavio nabrajanjem ciljeva koje teatar, prema viđenju starih mudraca, treba da ima. Negde oko pedesetog minuta njegovog govora, baš kada se ustremio na nas sa bujicom Ciceronovih misli, prišla mi je Buba i šapnula kako je poseta njenog gosta idealana prilika da nas upozna.

- Kakav genije, šta kažeš, a ? – bila je zadivljena Vojvodićem. - Mislim da nije za pohvalu tvoja neaktivnost na sopstvenom promovisanju. Ako uopšte nešto pišeš...

Prekor u Bubinom glasu očigledno je imao za cilj da podstakne moje stvaralačke potencijale.
- Znaš, ja mogu da te upoznam sa ovim čovekom i on može mnogo da učini za tebe, ako želi, ali samo pod jednim uslovom: da osim onih nekoliko sjajnih pričica iz srednje škole imaš napisanu još neku. Niko ne voli lenjivce, pogotovo ako su talentovani! – rekla je i istrgla mi fasciklu iz ruke.

Sela je pored mene i, pretvarajući se kako pažljivo sluša predavanje njenog uvaženog gosta, koji je iz minuta u minut padao u sve veću vatru, polako listala moje rukopise. Kada je stigla do šezdesete priče, značajno me je pogledala i uvređeno rekla:

- A, tako znači. Kriješ od najbolje drugarice da si postao pisac. I to solidan, rekla bih...

Nisam pokušavao ništa da kažem u svoju odbranu. Njeno zapažanje o skrivanju je u suštini bilo tačno. Mada pisanje nije bilo praćeno mojim paničnim strahom od okoline, nisam smatrao da svoje rukopise treba da iznosim u javnost pre nego što budu publikovani. Prema mom tadašnjem viđenju, stvaralački proces trebalo bi da bude zaokružen tek knjiškim koricama. A pošto sam ja od te poslednje karike u lancu bio veoma daleko, mislio sam da je uputnije da ostanem uronjen u svet svojih priča, nego da pustim da ih ljudi razvlače kao testo, ili da me, ne daj bože, primoravaju da im ih čitam.

- To šo već i površnim čitanjem vidim da su priče zanimljive, nikako ne umanjuje tvoj greh prema meni. Ljuta sam kao guja, da znaš. Ali i ponosna! – procedila je Buba kroz smešak i nastavila da klima glavom prema Vojvodiću, glumeći usredsređenost na njegovu priču.

Nekoliko gledalaca koji su došli da pogledaju probu predstave, izašli su iz sale posle prvog sata predavanja. Kada je postalo izvesno da teatrolog ni posle devedesetog minuta neće posustati, glumci su, jedan po jedan, polako počeli da se udaljavaju i ubrzo nestajali iza kulisa, trudeći se da pri tom budu neprimećeni. Bilo je jasno da probe neće ni biti.

Kazaljke su pokazale devet sati kada je Buba lagano ustala i uz veštački, široki osmeh krenula prema gostu. Držala je veliki buket cveća i umiljato treptala, vrebajući neku logičku pauzu u Vojvodićevom izlaganju. Kada je ovaj zastao da bi prešao na sledeće poglavlje, akrobatskom veštinom ga je zaustavila. Učinila je to na način koji je više ličio na živo zanimnje za njegove stavove, nego na prekidanje tog maratonskog predavanja.

Gost je bio oduševljen cvećem i Bubinim milozvučnim rečima na račun njegove stručnosti i metodologije izlaganja, ali više nije uspeo da dođe do reči i pored nekoliko pokušaja da to učini. Glumci su iskoristili Bubino zahvaljivanje i brže-bolje uputili govorniku gromki aplauz koji je trebalo da znači garanciju da su najzad slobodni. Pošto nikome nije padalo na pamet da gostu postavi bilo kakvo dodatno pitanje, predavanje je i zvanično bilo završeno.

- A, evo vašeg najpažljivijeg slušaoca večeras. Dozvolite da vam ga predstavim, gospodine Vojvodiću – rekla je ushićeno Buba, hvatajući me blago za nadlakticu.

Trudila se da ničim ne oda da je njen plan o zanimljivom putovanju kroz svet teatra u društvu gosta večeri doživeo krah i da su su posetioci zapravo pobegli. Oni koji to nisu učinili u toku predavanja, poskakali su nervozno sa svojih stolica odmah posle kurtoaznog aplauza i, kolutajući očima ili se mršteći, brzo nestali u mračnim hodnicima.

- Odmah sam primetio da pažljivo pratite moje izlaganje – rekao je teatrolog dok mi je pružao ruku. – E, zbog takvih kao što ste vi, mladi kolega, ja obično produžavam svoja predavanja. Eto, ni sada nisam imao srca da ovim mladim ljudima uskratim bilo šta od onoga što treba da znaju. Dovoljno mi je bilo samo da vidim sa koliko zanimanja neki među njima, poput vas na primer, prate svaku moju reč. To je ono što me još drži u ovom poslu, inače bih, iskreno da vam kažem, odavno digao ruke od svega.

Video sam kako se Buba trudi da ne prasne u smeh, dok ubrzanim klimanjem glavom daje svom gostu lažne znake kako su istog mišljenja. To je manje-više činila i u nastavku večeri, u kafiću prekoputa, gde smo otišli da proslavimo uspešno predavanje.

Vojvodićevo pitanje čime se bavim, Buba je odmah iskoristila da, tobože diskretno, na sto stavi fasciklu sa mojim rukopisima.

- Naš veliki, ali još neotkriveni talenat. Vredno radi i čeka da bude prepoznat – rekla je i značajno pogledala gosta. – Mislim da se unutra kriju mnoge istine koje kasno prepoznajemo. A neki od nas i nikada...
Gost je sa zanimanjem otvorio fasciklu i ovlaš prelistao sadržaj.

- Biće mi zadovoljstvo da pročitam vaše delo, dragi kolega. Samo mi dajte malo vremena, molim vas. Eto... Ako se čujemo tačno za mesec dana, tada bih vam mogao dati neko svoje mišljenje o ovim istinama, kako je to lepo sročila naša Buba – rekao je kroz smešak i nazdravio nam.

Buba je bila zadovovoljna. Krišom mi je namignula i podigla čašu:
- Onda, za našeg budućeg pisca!

Tako se završio moj susret sa Pavlom Vojvodićem, verovatno jedinim čitaocem moje prve rukopisne knjige. Umro je dvadeset osam dana posle našeg susreta i sa sobom poneo sve što je, možda, želeo da mi kaže dva dana kasnije.

Jedini primerak mog rukopisa nije pronađen prilikom popisa stvari u njegovom stanu.
Moje priče su tako, zajedno sa svojim čitaocem, otplovile u nepoznato. Eho koji mi se otuda vraćao, sastavljen od meni znanog višeglasja, govorio mi je da sve te godine mog naizgled uzaludnog stvaranja, ipak nisu izgubljene. Papiri jesu iščezli, ali ne i naše skrajnute istine, koje su tih dana ponovo počele da se nižu predamnom. (...)

Atačmenti



Komentari (15)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

opetnaistommestu opetnaistommestu 13:22 12.10.2011

Lepa priča!

Eto, od čitave sveske je ostala samo ova lepa priča. Malo li je? :)
Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 09:37 13.10.2011

Re: Lepa priča!

Hvala i u ime glavnog junaka
Hansel Hansel 07:44 13.10.2011

Jao!

Eh, Dragane, da smo se poznavali, ja bih sigurno savetovao pisanje u dva primerka!
Smejali mi se u vojsci što pišem sa indigom , jedva objasnih da su ta pisma vrsta dnevnika (tek to je smešno! ) i da to što šaljem ja neću imati ako mi ne ostane kopija, dakle...

A to s toliko najboljom drugaricom... čini li se samo meni da tu leži neka (neispričana?) priča?
Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 09:35 13.10.2011

Re: Jao!

U pravu si :) Prica nije do kraja ispricana, jer se jos pise... Dakle, sledi jos stosta na ovu temu.
Hansel Hansel 13:17 13.10.2011

Re: Jao!

Aha, vidiš da radi intuicija i preko bloga! Očekujemo nastavke...
zoja444 zoja444 13:39 13.10.2011

Re: Jao!

Aha, vidiš da radi intuicija i preko bloga!


to je neverovatno! jel bio nekad neki blog o tome kako dozivljavamo virtuelne sagovornike?
Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 14:38 13.10.2011

Re: Jao!

Bio je, draga Zojo, i to jedan od prvih koje sam napisao. Ali, na svoje pitanje, i pored 50 komentara nisam dobio odgovor.
http://blog.b92.net/text/6870/Pitam-vas%3A-KO-STE/
zoja444 zoja444 15:02 13.10.2011

Re: Jao!

procitala sam.

ali ja nisam mislila na to. ja nekako, ne znam da li cu umeti lepo da objasnim, imam predstavu (sliku) blogera. kao da mogu da osetim karakter, licnost, osobine. pitam se da li to i ostali blogeri tako dozivljavaju ili samo ja i koliko je to uopste realna slika a koliko su u pitanju neke moje projekcije?
Dragan Jakovljević. Dragan Jakovljević. 16:39 13.10.2011

Re: Jao!

Secam se da sam citavog detinjstva i rane mladosti slusao na lokalnoj radio stanici glasove dvoje spikera-voditelja i u svojoj glavi stvorio njihove jasne likove, karaktere, osobine... Za mene su ono bili nesto poput idola - odmerenost u nastupu, prijatna boja glasa, svaka rec na svom mestu...
Sticajem okolnosti jednoga dana mi se pruzila prilika ne samo da ih upoznam, nego i da postanem njihov kolega. Secam se da mi se, u trenutku upoznavanja, citav taj zamisljeni svet srusio na glavu. Prosto, to nisu bile one osobe koje sam projektovao u svojoj glavi, slusajuci ih na radiju.
Pretpostavljam da bi se i sa blogerima i njihovim citaocima desila slicna iznenadjenja prilikom susreta. Ne u smislu da je neko lepsi ili ruzniji, bolji ili losiji covek po bilo kom osnovu od onog koga smo zamislili, vec jednostavno - to bi u mnogo slucajeva ipak bio neko drugi.
zoja444 zoja444 17:38 13.10.2011

Re: Jao!

to bi u mnogo slucajeva ipak bio neko drugi


razumem.
Hansel Hansel 20:00 13.10.2011

Re: Jao!

zoja444
Aha, vidiš da radi intuicija i preko bloga!

to je neverovatno! jel bio nekad neki blog o tome kako dozivljavamo virtuelne sagovornike?

Pa, dobro, ta moja pretpostavka i nije bila samo intuitivna (ja se malo šalio da je radila samo intuicija) - zasnivala se na izvesnom poznavanju života generalno, na kontekstu (uz poverenje da je sve tačno, a tako izgleda), ali i pogleda na profil i fotografiju u profilu (to je možda onaj donekle intuitivni deo, ali ni on nije samo takav). Tako da ovde neke misterije i nema...

E, a što se tiče zamišljanja, pa - mi to često radimo i s ljudima koje upoznajemo u "živom" životu - obično imamo utisak, imamo pretpostavke (sve do predrasuda, katkad i kako ko) - projekcije su, dakle, moguće uvek... Ljudi često imaju masku, začeprkati ispod nje možda je teže nego pročitati nekog anonimnog blogera koji je (možda zahvaljujući anonimnosti) potpuno iskren. Ljudi se kriju iza nikova, da se malo nadovežem na taj tekst od pre dve godine, ili da bi bili potpuno slobodni u komentarisanju (ovde ih maska oslobađa, dok im u realnom životu možda služi postizanju nekih ciljeva, ali ih u nečemu drugom sputava) ili, zaista, da budu neko drugi - ali i ti drugi su na neki način - oni.

Tako da se čini da se ljudi preko bloga/interneta mogu možda čak i bolje upoznati nego u svakodnevnom životu. Uopšte, pisana komunikacija, i s poznatim ljudima, može otkriti nepoznate slojeve njihovih ličnosti... Prema tome, Zojo, provera utiska i provera da li je slika o nekome projekcija ili je realna jedino se može sprovesti direktno, a ni tu tačnost nije zagarantovana.
zoja444 zoja444 21:01 13.10.2011

Re: Jao!

provera utiska i provera da li je slika o nekome projekcija ili je realna jedino se može sprovesti direktno, a ni tu tačnost nije zagarantovana




zanimljiva je za razmisljanje ta teza iz tog bloga, da li kroz virtuelnu komunikaciju, komuniciramo negde i sa delovima sebe kojih mozda i nismo svesni.

ali da ponovim, ono sto je meni trenutno najinteresantnije je taj spektar osecaja koji se javlja prema razlicitim blogerima, ma koliko se ja trudila da zadrzim distancu prema tom osecaju i jedan racionalan pristup.

Hansel Hansel 21:14 13.10.2011

Re: Jao!

zanimljiva je za razmisljanje ta teza iz tog bloga, da li kroz virtuelnu komunikaciju, komuniciramo negde i sa delovima sebe kojih mozda i nismo svesni.

Meni je to na prvi pogled nesumnjivo - podrazumevano, jer - svaka komunikacija, pa i čitanje knjiga, obrada bilo kakvog sadržaja (osim možda najobičnije percepcije) podstiče mentalne/psihičke procese... pa i "unutrašnju" komunikaciju...

kaolavanda kaolavanda 15:16 14.10.2011

Odlično.

Opisana situacija je noćna mora svakog stvaraoca . A, ti si je opisao tako lagano, pitko, i jednostavno (sve ovo u najboljem smislu).

Pa, još i optimističan zaključak, bez gorčine... lepo, ali baš lepo.
Hansel Hansel 15:09 15.10.2011

Re: Odlično.

Pa, još i optimističan zaključak, bez gorčine... lepo, ali baš lepo.

Pa, lako mu je sada da bude (retroaktivni) optimista, kad se sve lepo završilo, tj. nastavilo!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana