i druge trice i skraćenice
(naknadno utvrđujem da je ovo tekst sa puno zagrada)
Papazjanija kao i obično. I preskakanje. U glavi. Asocijacije koje osim mene niko ne bi mogao da poveže u smislen niz. A ni ja ne garantujem da je smislen. Al' mogu da probam.
Davno sam zaključila da vozači buseva vole da telefoniraju... dok voze, jašta. Dosadno im valjda. I meni je. Al' ja ne vozim pun bus ljudi. Inkriminisani razgovor o sređivanju nekome ( s druge strane linije) nečega počeo je negde u Narodnog fronta (uvek se malko naježim kad prođem pored istoimene zgrade Duletovog porodilišta), a prividno se okončao posle Sajma. Ako uzmete u obzir da je bilo nešto posle pet, popodnevni špic, duuug je to razgovor bio. Povisoki policajac je provirio glavom kroz bočni vozačev prozor: -Znaš li što sam te zaustavio? Nervozni mladac za volanom je nešto promrmljao.. – Šta se praviš blesav? Telefoniraš i voziš pun autobus? Policajac je ljuto nešto pisao pa smo nastavili voznju .. i razgovor dakako. Telefon je bio samo spušten na pult, majstor nije ni prekidao razgovor. Sledi digresija (u razgovoru o sređivanju nekome nečega) o zaustavljanju od strane seljaka iz Obrenovca ili Lazarevca zaboravila sam.. Praćena psovkama. Padeži i raspored naglasaka nisu nikako koincidirali sa nadmenim stavom nad seljakom iz odakle već, ali je zato svest o apsolutnoj nepogrešivosti telefoniranja i izlišnom izdrkavanju od strare organa bila na niovu. Suština.. obratite pažnju, često telefoniraju.
Naravno, nisu svi loši. Danas me čovek čekao dok sam noseći stomak&podmladak&podmlatkov ranac odglumela trčanje za busom. I sačekao da sednemo, pa tek onda krenuo. Na vratima busa imam šta i da vidim. Nalepnica. Od onih što promovišu porodične vrednosti. I ćirilicu, dakako. Ko hoće u dupe, dobiće po pički. Gramatička ispravnost (pički/pičci) mučila me jedan trenutak, pa su mi misli otišle u sasvim drugom pravcu. Pa ovo može svako dete da pročita. (Ovde se čuje glas Baneta Vidakovića iz ˝Lepa sela... ˝ - Pa tu se deca igraju! ) Fuj! Na stranu što promoteri porodičnih vrednosti (PPV u daljem tekstu) ne razmišljaju da nisu svi koji 'oće u dupe, nužno i pederi, nego šta bi sa ostalim porodičnim vrednostima? Kako su nas beše učili kod kuće – poštenje, vredan rad, tolerancija, ljubav, pristojnost... Pa i pristojan rečnik... Ne psovati pred decom, ne biti vulgaran u društvu starijih ili nepoznatih. PPV izgleda promovišu samo (svoje) seksualne vrednosti. Za koje se opet ne sećam ( a odrasla sam u klasičnoj mama-tata-seka-bata (i kuca jašta) porodici) da smo ih nešto obrađivali (osim u smislu kontracepcije i odbijanja da se zgražavamo nad trudnoćom pre braka, kao i ponekim ćaletovim pošalicama na račun nekih njihovih izleta). Čini se da puno toga sasvim nesvesno usvojimo iz naizgled sasvim nebitnih situacija, razgovora, poruka koje se samo očešu o nas.
Što me dovodi do RTS-a. Nije da gledam, ali jutros... Lutajući reporteri (ako se to još tako zove) lutaju po pijacama (gde bi drugo) i ispituju ljude glede večerašnje istorijske i odlučujuće (a kakva bi drugo i mogla biti) utakmice. Babe na palilulskoj pijaci nemju pojma ko igra (Zvezda, je ' da?) ali navijaju za naše. I tu je i Mića ( ili neki sličan nadimak), za kojeg nisam shvatila da li je deo TV ili pijačne ekipe, tek Mića (ili Mile) ruši tezge ko ne navija za Srbiju! – reče reporterka u program i ostade živa. Ne znam šta me je više oborilo s nogu – dijalozi u odnosu na koje je razgovor Žike Obretkovića sa nekom ženom neki dan u Nušievoj biser smislenosti ili lakoća sa kojom prelazimo preko banalnih ispada – koji nekad postaju poruke koje se o nekog očešu. Obara čovek tezge, ko ne navija za naše... I posle se čudimo, odakle nam razni Bogdanovi.. Pa rastu. Slušaju, uče, čitaju. Sve pogrešno.
Npr. u DZ, čekajući na vađanje krvi imala sam prilike da vidim friško izdanje duksa pokreta Naši 1389 ili kako se već zovu. Bio je 3. oktobar, rano jutro. Duks je bio na sredovečnom čoveku, nemile fizionomije, a na duksu natpis – Jači od režima! Eufimizam za -Jači od države. Eto šta je nama naša borba dala, sa sve Ivicom bez marice. Pa sutra kad rešimo da se za nešto bunimo, prvo da priupitamo PPV da li se to uklapa u proklamovane vrednosti, mislim da l' se sme. Šta je sledeće? Da zapovede Duletu iz Fronta i ostalima zabranu abortusa? Možda im se sutra ne svidi inkluzija? Ili proslava Bajrama? Mislim jači su od države, ko će da ih spreči makar da probaju da demonstiriraju svoju snagu? I koja će biti cena da im se dokaže (ako se i uspe) da nisu jači ni od države, ni od normlanosti? A počeli su naivno.
Sećam se njih par. U to vreme svi smo bili na istoj strani. Pokušavali da oteramo radikala Radmila Marojevića sa fakulteta i vratimo oterane profesore i smisao svom studiranju koje je novim statutom fakulteta albanski jezik svrstalo zajedno sa turskim i arapskim (valjda ih je dekan tako prepoznavao – oni sa čalmom ili takovećenešto), a našu Katedru za svetsku književnost proglasilo suvišnom. Ivan Klajn, Vladeta Janković, Aleksandar Ilić, Ranko Bugarski, Leon Kojen i druga manje zvučna, ali izuzetna, profesorska imena otpuštena su sa fakulteta. Višemesečni protest, koji je okončan apsolutnim uspehom, odlaskom dekana i povratkom na stanje pre njegovih eksperimenata sa Danijelom Šiferom (aha, onaj, isti Boba Živojinović iz mlađih i mršavijih dana), vodio je odbor sastavljen od predstavnika svih katedri kojih je bilo mislim skoro tridesetak. Mesecima sam svakodnevno viđala te ljude. Sa katedri za srpski jezik i književnost mahom su bili momci (obzirom na odnos polova na Filološkom pravo čudo). Osim što su s vremena na vreme prozivali nas sa svetske za elitizam i (čini se suvišni) kosmopolitizam i tražili da sva obavštenja, plakati i sl. budu štampani i na ćirilici (pa smo zajebancije radi pravili muški i ženski primerak svakog plakata i uredno to naglašavali) nisu se izdvajali ničim posebnim. Ipak smo mi bili klinci, retko ko je bio stariji od 22 ... Nešto po završetku protesta ili krajem istog osnovali su časopis Dveri srpske ili tako nekako. Nisam se baš mnogo udubljivala u tu priču. Bombardovanje i uposlena 2000. Tek u nekom odlasku na faks ugledam plakat za tribinu koju organizuju Dveri, a na kojoj se raspravljaju dva puta srpske kulture – jedan ispravan, put Dositeja (na kojem je dakako i vladika Nikolaj, Pavić i ne sećam se više ko) i izdajnički put austrougarskog plaćenika Vuka Karadžića i opet ne sećam se ko još beše tu. Otpisala sam ih kao budale. A oni će eto sutra (ili u decembru, jeb'o ti tog proljeća) u parlament.
Sve us vemu, osećam se kao da treba da izgovorim onu rečenicu Laneta Gutovića - ne znam zašto sam sve ovo ispričala, ali neće da škodi, a ako ne škodi, onda koristi.