Nemojte se uzbudjivati gospođo, sve je to normalno, pa, niste Vi od gvožđa i kamena. I oni popuste i povilene. I oni imaju dušu, pitajte one koji ih obrađuju. Znate, skulptor kad uzme kamen ili gvožeđe, prvo ga gleda, merka, sa koje strane da priđe, gde će viši, a gde manje da odlomi, pazi da ne povredi, da ne udje duboko, prati liniju...To što se Vama dogodilo, slično je ovome o čemu Vam pričam.
Vi samo hoćete da me tešite! Razlika je, što skulpturu vekovima gledaju, a mene sada neće niko da pogleda, čak i „moj skulptor“, ni da nazove, razglednicu da pošalje...bio je to trenutak inspiracije, nemoći, potpunog predavanja...bilo je nestvarno, kad vam kažem...bajkovito, te dve nedelje bila sam u oblacima. Ej, ja u oblacima u ovim godinama, znate o čemu pričam!?
Znam, gospodjo, a i ne znam. Sad me dovodite u nezavidnu situaciju. Želim da vam pomognem da prevaziđete stanje u kojem se nalazite, a opet mi se čini, da vi ne želite da se toga oslobodite, jednostavno da zaboravite?! Prihvatite skulptora i vuci siti i sve ovce na broju. Ne možete do kraja život osuđivati sebe za nešto što je u Vama, što bi se dogodilo kad-tad, bio je neophodan samo pogodan trenutak, ambijent. Bilo Vam je lepo u oblacima sad siđite dole, osetite zemlju, stavrnost je naša sudbina ako ona uopšte postoji, mislim, i na stvarnost i na sudbinu.
Šta hoćete da kažete, da sam ja/mi ovca/e, a vi muškarčine vukovi?! Preterali ste! Našla sam kome ću da se ispovedim, od koga ću da zatražim razumevanje?! Da ste bili u situaciji „mog skulptora“ isto bi učinili i kasnije bi Vas bolela ona stvar, samo bi se okolo hvalili, izmišljali kako ste uz emocije odradili posao, i sad ne možete da se otarasite, jer Bože moj, to je vama onako, a nas žene tera na patnju, na večnu vezanost, potčinjenost, mi nemamo svoje ja, niti želimo da ga imamo, dok je vas takvih pišmoljaka i umišljenika. U kom Vi veku gospodidne živite, pa, Vi niste još izašli iz ’70-tih prošlog veka, kada isto ništa niste uradili, a hvalili ste se da sve jure za vama sem vaših mama.
Nećemo se sada još i vređati, gospođo! Kakve veze ima moja mama sa tim što se vama lepo dogodilo?! I kad spominjete ’70-e, moram Vam reći da sam onda bio na dobrom glasu, bilo me je svugde, mogu Vam pokazati razglednice, pisma , fotografije.. imao sam devojke širom Juge...u Nemačkoj, Austriji, Italiji, Holandiji...a vidim Vi ste ostali uskraćeni toga, i sad ste našli da isterujete đavola ?! Dobro, nije loše ni u tim godinama, rekli bi da se time pokazuje kontinuitet, da se kera tera sve dok imaš kamdžiju u ruci. Meni nije više do toga, jeste da volim da vidim zgodno, lepo i još mlado čeljade, ne kažem da ih nema takvih i naših godina, al’ mlado je mlado, morate priznati.
O kakvim sad đavolima i kerama pričate ?! Niste mormalni ! Đavoli su nas odavno napustili, a kamdžije smo još pre toga okačili na zid. Ne shvatate šta se u meni dogodilo. Nije to da se samo „dogodi“, nije ni višak, već čista emocija koja obuzima celo biće. Nije ni prevara, prevarila sam jedino sebe ne procenviši dobro „mog skulptora“, što sam se otvorila, oslobodila ptice koje su kljucale, a ja trpela misleći da tako mora da bude. Onda sam bila neverna prema sebi, nadam se da to razumete. Neverstvo prema voljenom biću je čista sebičnost tog bića. Ne dam, to je moje, i telo i duša! Takvi ste vi muškarci, hoćete sve za sebe, ništa da ostavite drugome, hoćete da budete vlasnici, što više imate , naizgled ste snažniji, visoko se kotirate...to je vama bitno.
Gospođo, najbolje je da ovaj razgovor završimo. Otišli ste predaleko i preširoko. Mi se i ne poznajemo, Vi ste samo hteli da otvorite dušu i ja sam to svesrdno prihvatio, da saslušam, eto, da Vam bude lakše, niste vi počinili nikakvo neverstvo, učinili ste ono što ste smatrali da je najbolje za Vas u tom trenutku... povkula Vas mladalačka žica, želeli ste da sebi dokažete, možda i nekom drugom, da još postojite, da ste živi, da se nije izgubila vrelina krvi. Ne sumnjam ni u Vašu privrženost, ni u vernost. Što niste našli neku ženu pa njoj kazali sve ovo?! Odoh , autobus samo što nije pristigao.
Takvi ste vi muškarci, stalno trčite za nekim ili nečim, a ne vidite šta je pored vas. I, ne serite sa tim žicama i vrelinama, ne znate vi šta je to. I, ne predlažite s’ kim ću da razgovaram i da rešavam sebe u sebi. Konobar, da platim dve kafe, moj pelinkovac i njegov sok.