Milan Nikolić
jedne večeri, na rubu starog dela grada, u nekom parku...
drugari Đina, Marko i Ivan, trojka koja se sa svojim psima uvek okupljala u isto vreme, stigli su u trenutku kada je razgovor, valjda se može reći razgovor, između Selene i Pukovnika, uveliko bio počeo...
-A, da stavim ja tebi malo korpu na glavu, šta misliš? – pukovnikov glas je prenuo troje prijatelja iz zajedničkih, teških misli. Prolazili su pored parka, verovatno i ne primećujući da su mu se približili. Hodali su uobičajenim rutama, bez dogovora kuda idu, gde će skrenuti, gde napraviti prečicu do neke zamišljene tačke. Kao dirigovani.
Ispred pukovnika je stajala Selena Marinković, vatrena nastavnica biologije, kako ju je nazivao Ivan, vrlo zainteresovana za svoje vreme i, samim tim, njegova doslednja komentatorka. Ovoga puta i direktno suočena sa jednim licem tog istog vremena. Pukovnikovim.
Kako to spontano biva u svetu pasa, pekinezeri su se pokoškali sa ponosnim, disciplinovanim i, naravno, ne naročito umiljatim ovčarom i eto povoda da se izgovori ono o čemu se, uglavnom i iz nejasnog razloga, u starom gradu – ćuti. Odrasli, opasni psi moralii bi da nose korpe kako bi se zaštitili drugi psi i ljudi, kučkari i ovi obični, od mogućih napada. Drčni pekinezeri ne mare za poredak u koji pukovnik i njegov pas veruju. Hijerarhuju smo, uostalom, nasledili iz životinjskog sveta, tvrdio je pukovnik, i red mora da se zna. Međutim, jedno pitanje je ostalo nerešeno. Ukoliko krupniji i dominantniji pas ima veća prava na istom prostoru, od manjeg, pa bio taj i inteligentniji, zbog čega bi pukovnik bio podrazumevano superiorniji u odnosu na nastavnicu. Ivan bi ga pitao da li po istom aršinu, ali Selena se toga nije setila. Ona se držala zakona. Potpuno pogrešno.
-Vi znate, kao iskusni vlasnik pasa – pokušala je da mu se malo i dodvori, jer pukovnikov autoritet nije bio nepoznanica nikome u parku, bez obzira na to što su se neki tom autoritetu divili, a neki grmeli, onako među svoja četiri zida, svesni svoje nemoći pre njim – koja su pravila za pse, lepotane, poput vašeg – pomazila bi ona ovčara, dok govori, ali nije smela - Molim vas, zbog nas, ako ne zbog naših pasa i zbog dece, koja dolaze – rukom je pokazivala na, otprilike, petinu celokupne zelene parcele, na kojoj su stajali tobogani, ljuljaške, klackalice – ispoštujte zakon.
Pukovnik je posmatrao kao da posmatra nekoga ko ničega nije vredan, a puno je bilo takvih, po njegovom mišljenju i nije mario ništa za ono što se ona, tako predano, trudila da sroči. Što nežnije i prihvatljivije.
-Jesi li ti mene čula – naglašavao je svaku reč i, naravno, nije joj persirao – kako bi bilo da ja tebi stavim malo brnjicu i pustim te da hodaš okolo? Koji zakon? Koji zakon? – ponavljao je i saginjao se prema njoj – Zakon koji pišu ovi tvoji nikogovići, ove kukavice i poltroni?Jel' njihov zakon? – sam je postavljao pitanja i odgovarao na njih novim pitanjima – Da sam ja poštovao njihove zakone nigde me ne bi bilo – To je potpuno tačno, mislio je Ivan. – Niti bi ove zemlje bilo. – To je već pogrešno, procedio je i počeo da pušta adrenalinu na volju. – Ali, polako ste počeli da osvajte, da nadirete, da nam uzimate dušu, sve ono što smo bili i što, šačica nas i dalje jeste!
Šačica? Šačica? Sad je Ivan ponavljao kao pukovnik, u potpunoj neverici. I to naglas, za sebe. Đina je i dalje gledala u zemlju i slušala, Marko je skupio oči i analizirao scenu. Hajde Selena, hajde Selena – kao da je govorio njegov pogled.
-Vi i ja se ne razumemo – povlačila se, gurajući već vezane pekinezere iza sebe, kao da ih štiti. – Sa vama se ne može razgovarati.
-A, šta mi sada radimo? Beremo grožđe? – pukovnikov ton je bio sve viši. Kao da ga je svaka nova opaska pokunjene nastvanice još više revoltirala.
-Mislila sam – razumeti. Ne možemo se razumeti.- gotovo je šaputala.
-Ja da crtam ne umem, a i da umem neću –nastavio je, ponosan na sebe – Ali ja znam šta ti sada radiš. Nisam glup iako sam ratnik. Glumiš žrtvu, a u sebi se moliš da ti stavim korpu na tu glavu bez mozga. Da te propustim kroz šake kao čovek. To što si žensko - govorio je kao da se gnuša – ne znači da ne bih smeo da upotrebim silu onda kada je to neophodno. Kad mi samo to preostaje, jer ti i dalje ne razumeš. A razumeš vrlo dobro samo hoćeš da mi natovariš ove tvoje dušebrižnike, kilave, poluljude, oni čak ni to nisu, ove – tražio je reč nadimajući široke grudi i dižući glavu kao da će mu sa neba pasti odgovor – ove rezervne delove za ljude!
-Htela sam da kažem da imamo različita mišljenja i da zbog toga ne možemo da nađemo zajednički jezik – rekla je tiho i odmah zatim malo glasnije da bi ga sprečila, jer se spremao da progovori ponovo – Promeniću park. Najbolje je tako.
-Promeni ti sebe luda glavo! – zapravo on je bio besan što se Selena povlači. On je hteo da bude njena "žrtva". A ona njegovo opravdanje za ono što je nameravao da je nauči u vezi sa zakonima o kojma je govorila.
Promeni stav Selena, govorio je poluglasno Ivan. Nemoj da menjaš igralište. Đina je na prvo pukovnikovo spominjanje šaka podigla glavu, Marko je ćutao, ali sada bez onog zainteresovanog izraza lica posmatrača-kozera, koji se sprema da nešto dobaci, uključi se u raspravu, napravi geg. Sada je jednostavno bio u tome. Bez uloge, dakle, bez distance, jer distanca je nužna, ma koliko se sa odabranom ulogom saživeli. I suviše pokošen da bi uhvatio Ivana za ruku i zaustavio ga.
-Ni ja te ne razumem čiko – Ivan se u deliću sekunde našao pred pukovnikom. Đina i Marko stigi su samo da konstatuju da je kasno za bilo šta.
Vlasnik ovčara, samouvereni branilac sopstvenih zakona, bio je u čudu. U tako velikoj neverici da je uspeo jedva da se nakezi, onako sablaznuto i nemušto.
-Ne razumem nijednu reč od onoga što si lupetao do pre pola minuta. Da li možeš da ponoviš i da mi pomogneš da shvatim?
Pukovnik je dolazio sebi. Od glave do pete premeravao mladića u platnenim vrećastim pantalonama, patikama sa onim ženskastim debelim pertlama i to još žutim, bledunjavog, mršavog, nikakvog. Takvim ga je video. I Ivan je, odnedavno sebe takvim video. Kao čovek koji se budi iz teškog sna sa razlogom koji ne može da čeka, neobično tiho je progovorio – „Mogu, batice, mogu.“
Đinin urlik probudio je dvoje klošara u uglu parka, kod same zapadne kapije. Učinio da žena koja je prolazila trotoarom ispusti kesu punu namirnica, upravo kupljenih, uredno spakovanih. Učinio je da se njene mandarine kotrljaju takvom brzinom da je samo najhitriji među psima mogao da ih stigne, zgrabi, raspoluti zubima i nastavi dalje, ne osvrćući se na svežu fleku, koju je iza sebe, ostavio na pločniku. Dva čoveka su prekinula razgovor ispred pošte. Jedna devojčica je virila iza drveta, kao kada se u igri žmurke, osmatra da li je tragač krenuo u pogrešnom prvcu i da li može da otrči do određenog mesta i uzvikne - „Pu ja!“. Starija žena je uzalud dozivala. Ovčar je spustio glavu, pomirisao krv i otrčao za svojim gazdom. Bio je vrlo disciplinovan pas.