Za 20 godina, od kako smo odvojene države, vlasti Srbije i Hrvatske nisu uspele da se dogovore o tome gde se nalazi granica između dve zemlje.Dok Srbija smatra da granica treba da ide sredinom Dunava (faktičko stanje danas i jeste takvo), Hrvatska se poziva na katastarske karte iz 1878, po kojima oko 10.000 Ha zemlje na srpskoj strani pripada Hrvatskoj, dok oko 3.000 Ha sa hrvatske strane pripada Srbiji. Srbija svoj stav zasniva na dva argumenta: Međunarodno pravo nalaže da se plovne reke dele sredinom (sličan argument Hrvatska koristi u pregovorima sa Slovenijom oko Piranskog zaliva) i da je 1945. godine jasno definisana teritorija Vojvodine, gde se kao njena granica spominje sredina Dunava.
Poslednjih godina hrvatska strana je odugovlačila pregovore, komisije se nisu sastale od 2003, a procena nekih naših eksperata je da Hrvatska čeka ulazak u EU, kako bi imala bolju pregovaračku poziciju i kako bi mogla da ucenjuje Srbiju.
Šta Hrvati u stvari žele?
Ukoliko bi se prihvatile katastarske karte, Dunav bi granicom bio presečen 19 puta! Sigurno je da nikom nije stalo da granica dve države bude tako komplikovana. Hrvatska zna da Srbija ne bi mogla da prihvati da opštine Sombor i Apatin ostanu bez nekih vitalnih gradskih zemljišta, što bi ozbiljno ugrozilo funkcionisanje ova dva grada, i da bi iz tog razloga Srbija pristala na kompromis i odrekla se nekih 1.500 Ha svoje teritorije, tj. dva rečna ostrva, Šarengradske i Vukovarske ade. Ova dva ostrva i jesu krajnji cilj hrvatskog odugovlačenja utvrđivanja granice.
Verujem da međunarodno pravo jeste na srpskoj strani, ali ako se bude čekao prijem Hrvatske u EU, mislim da bi to prilično zakomplikovalo poziciju Srbije. Sa druge strane, nisam ekspert po ovom pitanju i ovaj tekst pišem samo iz razloga što par mojih prijatelja godinama žive u strahu, šta bi se dogodilo kada bi njihovo imanje pripalo Hrvatskoj.