Autor: Rodoljub Šabić
Pre skoro devet godina, početkom 2003., Katarina Gan, službenik Dženeral Komjunikejšna, agencije koja se bavila prikupljanjem i analiziranjem informacija za potrebe Vlade Velike Britanije, birajući između obaveze prema poslodavcu i obaveze prema savesti, izabrala je ovo drugo i učinila nešto što je tada dobro potreslo međunarodnu javnost. Došla je u posed dokumenta koji je govorio o postojanju plana vlada Velike Britanije i SAD da prisluškuju diplomate iz zemalja koje su imale svoje predstavnike u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija. Smatrala je svojom obavezom da upozna javnost sa ovim i dokument je prosledila novinarima. Javnost je bila šokirana, vlade dve velike sile bile su izložene blamaži, u značajnoj meri uzdrman je i odnos javnosti prema onom što je bio osnovni racio mutnih aktivnosti, nastojanju dveju sila da Savet bezbednosti izglasa Rezoluciju protiv Iraka. Katarina Gan je, zbog odavanja državne tajne, optužena za špijunažu.
Na ovaj već pomalo zaboravljeni slučaj podsetila me je pre 7-8 dana vest da je Osnovno javno tužilaštvo u Novom Sadu podiglo optužnicu protiv novinara "Nacionalnog građanskog" zbog navodnog odavanja tajni. Čim se ta vest pojavila smatrao sam svojom obavezom, da uz dužno poštovanje prema samostalnosti tužilaštva upozorim da pokretanje i vođenje ovakvog postupka upućuje na uznemiravajuće zaključke u vezi sa slobodom štampe i prava javnosti da zna.
Praktično istovremeno reagovalo je i UNS kome su se priključili i NUNS i NDNV. NUNS je organizovao i potpisivanje peticije koju je smo prvi dan potpisalo preko 400 novinara a koja je dobila podršku i Evropske i Međunarodne asocijacije novinara.
Gostujući povodom slučaja "Nacionalni građanski" na B92 izrazio sam nadu da će državni tužilac korigovati potez Osnovnog tužilaštva iz Novog Sada. Zbog toga sam razume se bio veoma zadovoljan kada me je prošle nedelje republički tužilac Zagorka Dolovac obavestila da po spornoj optužnici koja još nije ni stupila na pravnu snagu postupak neće biti nastavljen nego da će umesto toga biti vraćen u fazu istrage. Javno sam ocenio ovakvu odluku kao profesionalan i odgovoran potez.
Ali već sutradan usledilo je "pojašnjenje" portparola Republičkog tužilaštva."Pojašnjenje" koje se svodi, ili su ga bar tako neki novinari razumeli, na to da "suđenje po podignutoj optužnici istina neće biti, jer je predmet vraćen u istragu, ali i da će istraga biti vođena protiv novinara"!
Ako je to istina, u čemu je smisao ovakve procesne „operacije"? Šta može biti predmet istrage? Da li može biti sporno da je pre nego što su oni došli do informacija neko drugi odao tajnu? Je li to lice službeno lice, funkcioner, činovnik ili je to novinar? Je li to lice iz Novog Sada ili iz Beograda, gde su smešteni i Skupština i Vlada i Ministarstvo odbrane? Šta se u istrazi planira saznati ako su se novinari već pozvali na svoje, zakonom zajamčeno pravo da ne otkriju izvor informacije? Koliko je, nezavisno od svega, održivo vođenje postupka protiv novinara uz izostanak postupka protiv ijednog službenog lica?
I najvažnije pitanje - na čemu se zasniva shvatanje da su „objavljivanjem tajne" novinari „ugrozili bezbednost zemlje"? Jer, pisali su o neodgovornosti i nespremnosti nekih, zapravo mnogih državnih organa i preduzeća, o neizvršavanju elementarnih obaveza u vezi sa odbranom. Jesu li tako „ugrožavali bezbednost zemlje" ili su zapravo davali doprinos naporima da se propusti otklone, da se odbrambeni potencijali koliko toliko unaprede?
Katarina Gan sa početka posta nije bila novinar, već službenik i njene obaveze u odnosu na čuvanje tajne bile su bar formalno nesporne. Ipak su, kada je bila optužena za odavanje državne tajne usledile žestoke reakcije javnosti, koja je smatrala da vlast nema pravo da goni onog ko je odao „tajnu" kojom se prikrivaju nedopuštene aktivnosti ili druge aktivnosti koje ne treba da budu tajna. Britansko tužilaštvo razumelo je poruku. I mada je Katarina Gan bila optužena za špijunažu ipak je, početkom 2004., optužnica povučena a tužilac je odustao od gonjenja.
Novinari nisu čuvari tajni. Naravno, ni novinari „Nacionalnog građanskog". Čuvanje tajni je posao nekih drugih ljudi. Posao novinara je da saznaju i da objavljuju, da informišu javnost. Pred našim tužilaštvom je daleko lakši zadatak od onog s kojim su bile suočene njihove britanske kolege. Zaista bi valjalo da ga reše mnogo brže, naravno, na isti način.