Istorija| Ljubav| Zdravlje| Život

Kad se životu smučiš, a smrti ne svidiš dovoljno

nikolic777 RSS / 27.10.2011. u 23:21

Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, to moje zlehudo jutro daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu, i kraj.

Postoje ljudi koji se teško rastaju sa nepotrebnim stvarima. Za mene su to na prvom mestu papiri - garancija za laptop koju znam da moram da čuvam ali mi nikada ne padne na pamet da proverim da li je istekla, izveštaji sa raznoraznih konferencija, flajeri za zlu ne trebalo u širokom luku od bućkuriša za doneti do vodoinstalatera, nađe se i poneka "poruka lične prirode" koja, da ne bude zabune, nije starija od naše ere novih komunikacija nego je silom prilika pisana rukom pa deluje kao čist artefakt romantizma.

Prebirajući po moru hartije juče sam naišao na jedan, gusto kucani papir, sav načičkan slovima i boldovima, bez proreda, pisan u dahu usled nedostatka vremena, ne zbog nadahnuća. Na vrhu je stajalo, a stoji i danas i stajaće dok god ga budem čuvao, a to je jedan od retkh kojeg čuvati moram  - Otpusna lista sa epikrizom. Prva misao - Ni dan danas ne znam šta je epikriza. Druga - Doktorka Olivera Savić, stroga, odmerena, žena čiji pogled uvek govori ono što stvarno misli, pouzdana. Da, ona je žureći kucala ove redove između vizite i kolegijuma. Datum, 19.06.2010. I već hvatam sebe da sam u jednom trenutku seo sa listom u rukama. U kom tačno, ne mogu da odredim, nema ni potrebe jer znam da to uvek uradim kada mi pogled padne na datum u zaglavlju. Da, imam mnogo kopija ove liste, često gubim stvari, a uvek mi je potrebna za ovu ili onu kontrolu, komisiju, fizioterapeuta i "one noći".

Datum. Nema drugih pitanja, to vas lažu kao što lažu kada tvrde da u trenutku smrti čoveku čitav život preleti pred očima. Samo jedno pitanje - Da li je moglo da se izbegne ili preformulisano - Da li je moralo da se desi i, na kraju, uzaludno a strašno bolno - Kako je moj život izgledao pre? Recimo, osamnaestog juna uveče ili sedamnaestog pre podne. Nas zapravo najviše boli ono što ne možemo da promenimo posebno kada je vezano za nešto što smo izgubili. A imali smo jednom. Još ukoliko posedujemo ekskluzivna prava na krivicu zbog čega smo izgubili, to je onda spektakl. Najneudobnija vožnja prostorima sećanja. Prepuna turbulencija, osuđena na propadanja. Ja sam već krenuo, danas ću se provozati do kraja. Fatalista bi rekao da nisam slučajno pronašao papir i da bi trebalo da sednem i da razmislim. Ali, nije u pravu. Da nisam mazohista kakav jesam, ne samo da se ne bih vraćao na ta mesta i datume odlažući  i listu i epikrizu  u neku sigurnu fioku, nego možda do liste nikada ne bih ni došao, devetnaestog juna ujutru bih se probudio na sasvim drugačiji način nego...

Lepša polovina me budi, imamo dogovor da idemo negde. Jutro je više nego jesenje, ogavno preliveno kišom u vreme kada su svi očekivali letnju žegu. Dovoljno da se Novi Beograd dodatno zasivi i da terase zatrpane nepotrebnim stvarima izgledaju još jadnije. Žurimo, razmišljam o blogu koji sam sinoć postavio, odlučujem da prekratim čekanje kako drugačije do odlaskom po klopu, ali, polovina je već završila poslove zbog kojih smo poranili i moraću kupljeno da jedem kod kuće. Žalimo se jedno drugom na kišu, ne iz sklonosti kao engleskom tipu konverzacije niti zbog toga što smo kao par istrošeni pa nemamo o čemu drugom. Kesa mi ispada iz ruke, objašnjavam to pospanošću, posle deset metara kesa mi ponovo ispada iz ruke, objašnjavam to nataloženim umorom, pred zgradom mi kesa treći put ispada iz ruke i već slušam o tome kako sam bezvoljan i trapav. Uz neizbežni refren da kao i svaki površni bodibilder u ovom vremenu sveopšte refleksivnosti kako otvorim oči razmišljam o promerima proteina, ugljenih hidrata i masti. Ne bunim se, ne samo zbog toga što su takve pridike dosadne i ama baš ništa neće promeniti u mom preuskom pogledu na svet, već i zato što nekako ne mogu.Ovog jutra ne mogu. Od trenutka ulaska u stan pogledom tražim krevet, bakaluk spuštam na prvu stolicu tek u prilog tezi koliko sam opterećen. Ležim obuven, srećan zbog konačne horizontale, ali nešto nije u redu, nešto se dešava, ali meni, što je inače prava retkost, nedostaju reči da objasnim ove čulne senzacije. Nije umor, više je obamrlost, hoću da ustanem. I tada, svom težinom završavam na podu pred nogama zapanjene polovine, koja sad ne zna da li je do trapavosti ili umora, do prosidbe sigurno nije i njoj je jasno da bi ja to bolje smislio, a kako izvodim čudne pokrete u nameri da ustanem, sva objašnjenja padaju u vodu. Nije bilo neophodno mnogo vremena da utvrdim da je leva strana mog tela oduzeta, ali gotovo sasvim, ali je zato bilo neophodno minuta i minuta da se nekako nađem na stolici.

-Koliko imate godina? - pita me glas iz slušalice na čije sam javljanje čekao dobrih četvrt sata što ne bi bilo tako strašno da nema onog jezivog, hipnotišućeg automata koji ponavlja nemojte prekidati vezu.Naime, toliko je besmisleno i iritantno da sam nekoliko puta razmišljao da prekinem makar mi jedina alternativa njihovoj pomoći, koja je sve samo ne hitna, bilo prepuštanje ćudima proviđenja.

-33 - odgovaram i čekam dalja uputstva.

-A, pa nije vama ništa - glasu je laknulo i on polako prelazi u cvrkut - lezite i podignite obe noge u vis, vi ste se samo malo uplašili.

-Da, ali zbog čega se ovo dešava? - o medicini ne znam mnogo, ali znam da bi za raznorazna neobična stanja trebalo da postoji objašnjenje ili bar interes belih manitila da do njega dođu.

-Verovatno umor, iscrpljenost, jeste li merili pritisak skoro, da niste često direktno izloženi klima uređaju - ovo se već skoro sasvim pretvorilo u ćaskanje, izvinjavam se meni nimalo različito od toga kada se dve komšinice nalakte na kapiju i krenu da naukuju, sa toplim, ohrabrujućim savetom da ako se stanje pogorša, a neće sigurno, odmah nazovem ponovo. Kako ću znati da li se pogoršalo odnosno da li sam sada malo oduzetiji nego što sam bio pre pet minuta, te kako uopšte odrediti progresiju oduzetosti u vremenu, ne znamo ni polovina ni ja. Ali, ja znam, da kroz audio teror nemojte prekidati vezu neću prolaziti ponovo ni po cenu maločas pomenutog proviđenja, i sa tom mišlju spuštam slušalicu svestan da bi me srdačnije odradila mobilna telefonija koja mi dere kožu ali nikad ne zaboravi da mi čestita rođendan.Onako, automatski.

Ja nisam neki preterno odgovoran tip i kada je o zdravlju reč oduvek sam bio u fazonu kako ćemo, lako ćemo ili ma gde baš ja nema šanse, ali tog kilavog jutra od kojeg sam valjda samo ja u bloku a i šire bio kilaviji, nešto me je teralo da se prisetim ko mi je od prijatelja motorizovan. I, znate, život je čaroban (ovo ću reći još 15 puta sigurno) u svom nepredvidljivom razmahivanju stilskim figurama. Nema mu ravnog. U radijusu od deset kilometara, ma da se ne foliram u odnosu na celu Srbiju, bio je to prvi talas ekonomske krize, samo je moja bivša bolja polovina propisno lizingovana i iskusna za volanom. Ne možeš da ne pozoveš, ma koliko se sadašnja mrštila svesna da joj taksista ne bi pomogao u "utovaru" i eto preinteresantne slike na trotoaru ispred jednog novobeogradskog kineskog zida. Toliko neobične da se opasno rve sa zakonima verovatnosti i nužnosti. Nema veze, svi smo naši. Dve voluminizirane i oduzet rmpalija među njima, svaka drži jednu stranu tela, a on vuče nogu i gleda ih naizmenično željan da mu prospu neku utešnu o promaji i nemilosrdnim klima uređajima na poslu. Tek kada su mi, pred doktorkom Oliverom Savić s kojom sam za nepunih petnaest minuta premijerno imao čast, i usta pala na levu stranu, znali smo da će devetnaesti jun biti jedan sasvim neobičan dan. Pre ovog izvrtanja usana, obavljen je skener mozga koji u nedostatku izvesnih "kontrasta" što se daju intravenski , nije pokazao ništa nobično. Medicinski tehničar tužan zbog moje mladosti i zlog udesa, bio je ushićeniji od mene. "Odlično nemaš ništa u glavi", prokomentarisao je prezadovoljan što nije sprečilo medicinsku sestru, manje empatičnu ali sklonu presuđivanju i proricanju da zaključi - Što si bildov'o, bildov'o si. E kad bi nas samo od tih mudrih i ničim izazvanih komentara poštedeli, ništa drugo ne bi bio problem. Elem, prvo - sigurna i samopouzdana Hitna pomoć, a onda nestašica medikamenta u Kliničkom centru glavnog grada jedne države - svašta je tog jutra moglo da me preseli na nebo, ali, kao za inat, ja nikad odgovorniji prema sebi. Toliko o pozitivnim aspektima straha, ukoliko vam nije sasvim jasno koji su to. Ergo, hvala vam usta što ste se iskrivila koliko god sam u tom trenutku bio ubeđen da je doviđenja društvo staro bolji izbor.

-Milane, vi ste ozbiljno bolesni, moraćete da ostanete kod nas na odeljenju - govori, kao vojnik, doktorka Olivera Savić, koja nije dužna da pazi na toplinu svojih reči jer se za to nije ni školovala, a toplina, kao što smo videli u slučaju Hitne pomoći, može za čas posla da vas ubije.

-Možemo li da znamo od čega?-ljuta je bivša, jer smatra da sam zaslužio bar malo lažne nade i tetošenja.

-Objasniću vam - ne predaje se doktorka - ali pre toga morate da potpišete jedan papir.

Opet papir. Ovoga puta vrlo ozbiljan. Reč je o životu i smrti. To što bi da mi daju jedino može da me spase, ali i da me u nekoj procentaži od 30% (moj drug lekar tvrdi da je pedeset ali da ovih dvadeset namerno umanajuju zbog marketinga) ubije na mrtvo:). Nije mali rizik. Tako sam, 19.juna 2010., mimo svoje volje, naučio razliku između ishemije i hemoragije. Naime, prvo se odnosi na tromb koji sprečava dotok krvi u mozak, proces poznatiji kao moždani udar, a drugi na izliv krvi na mozak usled aneurizme tj.proširenja krvnog suda. Ova invazivna terapija za koju treba da potpišem zalažući svoju i samo svoju odgovornost, može da dovede i do hemoragije, a time i do vrlo verovatne večne japamjat.

Drama se nastavlja. Ja još uvek ne znam da proživljavam moždani udar, ovo malo pre je bio staromodni sveznajući pripovedač. Doktorka se obraća mojim ljubavima iz raznih vremena sa pitanjem koja će u moje ime potpisati papir. Insistira na brzoj odluci, jer kada se sve proteklo vreme od prvog ispadanja kese iz ruke sabere, nije još puno ostalo ili, da opet citiram malo lekarske direktnosti -Imamo pola sata da vam spasemo život. Eh, da sam poslušao hitnu i samo podigao noge u vis? I tu se konačno budim, onako oduzet i iskrivljen. Ljubav je ljubav, a odgovornost je odgovornost. Ne mogu da dozvolim da bilo ko to potpisuje umesto mene, posebno ukoliko se uzme u obzir trajnost današnjih romansi. Futur je u tom smislu najneizvesniji glagolski oblik i obično ga menja futur II, tzv.egzaktni (budem bio/la sa tobom) . Što bi neko do kraja života dilovao sa žvrljotinom koja je presudila nekome iz prohujalih vremena?

Nisam imao problema sa potpisom. Znao sam da nije moje vreme. Da me pitate kako, nemam ideju. To je ono što izmiče svakoj racionalnosti. Jednostavno dan je bio odvratan za umiranje, da ne poželiš da zamoliš one koji ostaju da ostave otvoren balkon. Ta Lorkina pesma mi je prolazila kroz glavu - Kad umrem ostavite otvoren balkon...Nisam uradio ni deset posto ne onoga o čemu sam maštao nego onoga što sam znao da mogu. Smrt me je samo pozvala na randevu, samo je flertovala kako bih shvatio da bi trebalo da poradim na svojoj vezi sa životom. I kada samo namiguje smrt je baš onakva kakvom je opisuje Frida Kalo, ružna, ćelava gospa. Montenj je opet pisao da filozofirati znači navikavati se na smrt i da bi trebalo živeti u kući sa pogledom na groblje, ali ja nisam imao vremena da u toj misaonoj praksi  a ni građevini uznapredujem.

Sva sreća moja desna ruka je funkcionisala sasvim dobro. I kapljice polako kreću. Starija, bivša polovina plače al'onako da ja ne vidim, mlađa, neko 85.godište,  se smeje iz nelagode. Prvi put u ovakvoj situaciji, ne zna da li da beži ili da izbaci uzdah bola, rečju - ni luk jela, ni luk mirisala.

Ostalo je istorija. Sasvim običan dan je isprva ličio na Dan mrmota, onda se munjevito pretvorio u Dan D, a završio dugim razmišljanjem nakon uspešno primenjene terapije i borbe sa suzama svih koji su to popodne bili u poseti ili su se javljali preko svih raspoloživih sredstava komunikacije. Krajem tog leta, oporavio sam se sasvim. Malo je falilo da me na klinici za rehabilitaciju proglase fenomenom žaleći što nisu imali kameru da snime u kakvom sam stanju došao. Na stranu što sam filmičan i zanimljiv, mogao sam da uđem u neku buduću disertaciju u slici i dijagnozi. Vezu sam prekinuo posle dva meseca, u toku oporavka, iz čistog poštenja prema sebi i drugoj strani, da se izrazim precizno. Nisam mogao da gledam nekoga ko ni kriv ni dužan troši jedno leto svoje mladosti sedeći kao fikus pored nekoga ko se silom prilika pretvorio u fikus. Koliko god privremeno to bilo. Plus da ne pominjem osuđenost na misionarsku pozu, jer su ostale teško izvodljive. Što bi to neko trpeo, a jasno sam, iza uvek spremnog osmeha što takođe traži napor i kapa dole za isto, video da se o trpljenju i radi. Prezirem konvencije, obzirnost, kurtoaziju. Znao sam koliko je teško posmatrati sve to. Znam koliko je tzv.istinska posvećenost danas podjednako mitska, kao i rođenje Atene iz Zevsove glave. O ljubavi da ne govorim. I sve što sam mislio, video sam i osetio. U ovakvim situacijama, za čoveka je najbolje da se oproba u ulozi stepskog vuka. Nije prijatno, ali čeliči. I, ruku na srce, jedino u takvoj poziciji - nema laži. Čemu inače služe velike katastrofe u životu? Da vidiš možeš li da učiš na najbolniji mogući način ili si prosto budala pa šta bude biće. Pomenuo sam na početku teksta "one noći". Ništa strašno, to su vam tripovi na suvo, kojima je uzrok iznenadni nalet straha. U slučaju ove bolesti, manifestuju se kao umišljanje da trneš i da imaš izmenjene senzibilitete leve i desne strane tela. Onda zoveš taksi i veštičariš po Urgentnom, dok ti ne koknu bensedin i ne pošalju u sobu za privremeni odmor dok se flašica ne isprazni.

I da, da ne ostanem dužan, zbog čega se sve to desilo nekome ko je, po svim naučnim pretpostavkama, suviše mlad za moždani udar. Nisam završio kao X file, tajna se krije u "skupu faktora". Stres u prevodu - "Prihvataj sve poslove koji ti se nude, znaš i sam kakvo je vreme i da gomila ljudi uzalud pokušava negde da se udene". Dečački snovi u prevodu - "Rođen si u sportskoj porodici, a čitav život vukljaš neke knjige što je dovoljno za etiketu crne ovce o kojoj više niko i ne razmišlja a kamoli pominje , ali tebe decenijama kopka onako, unutra." Dikati i citati u prevodu - "A da se zategneš malo, neće da ti škodi". Na sve to dodati ličnost koja šta god da radi završi u ekstremu pa se tako krvnički i, moram da naglasim iskreno, zaljubi u gvožđuriju, pobedničke mantre tipa - "Možeš sam, može sam, ajde sam", treninge i očigledne promene koji oni nose sa sobom i uz novinarski život, ubitačno kaloričnu ishranu (masa jeste seljačka, ali je mama!),neuredno spavanje,  ličnu alhemiju (na potpitanja ne odgovaram :)) - rezultat je moždani udar, 33.godine, rejon slepoočnice, desna strana.

Šta bih vas posavetovao? Ništa do jednog - ukočite na vreme. Gotovo sve što želimo u životu, ostvarivo je. Nema nedosanjanih snova, moj oporavak to potvrđuje. Sediš i celo leto fokusirano gledaš svoj palac terajući ga da se pokrene, onako pobednički, nagore. Pomažeš se tzv.asocijativnim radnjama radeći isto sa palcem zdrave ruke. Znaš da je jedna tako sitna stvar od kosmičke važnosti za tebe i da ti je nedeljama neizvodljiva, ali to je ono polje na kojem, posle svega, moraš da se trudiš.  Imao sam pored sebe "kolegu po ishemiji" novije "godine proizvodnje" od mene koji nije maštao o tome da ponovo pokrene šaku, već o tome da dobro prođe na komisiji za invalidsku penziju. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da je njegova bolest bila njegov lični koncept, što je, da se ne lažemo, bila i moja ali na drugi način. Ja nisam maštao o tome da se na tako tragičan način operem od svega i da steknem alibi za sve od čekanja u redu do krupnijih životnih obaveza, već da se oprobam u komičnoj igrici poznatoj kao "Možemo li imati sve". I to po cenu svega uz maksimalo ignorisanje svih alarma (recimo dve godine ranije, skok pritiska na poslu, hitna je tada ipak došla, a moj "skor" je bio 220 sa 120). Moj sapatnik iz tih jezivih meseci na odeljenju klinike u Sokobanjskoj u kojem stanuju samo eminentna gospoda Alchajmer, Parkinson, Udari i Tumori, se na taj način svetio svom ocu. Vraćao mu je sopstvenim neuspehom u lečenju za sve ono što mu je ovaj godinama zamerao. Tako ga je kažnjavao. Terao si me na to i to, želeo si od mene to i to, očekivao si to i to, tražio si da budem takav i takav - vidi me sad! Pogledaj me!

Moj alarm je imao drugačiji zvuk. Najranjiviji smo kad poverujemo da smo svemoćni i iznad svega. Da to nešto strašno neće baš nas. Bez razloga da li baveći se time čime se bavite slušate sebe ili zadovoljavate tuđe standarde što nikako nije dobro, ukočite na vreme i sve sos meru. Jednostavna filozofija u čijoj pozadini leži jako komplikovana dilema - Da li zaista, ali zaista volite sebe?

Zapitao sam se to mnogo puta nakon što sam stigao na isto odeljenje sa vremešnom gospodom koja nije mogla čudom da se na čudi posmatrajući me. Ipak, trenutak jezivog otrežnjenja bio je moj izalazak na ulicu nakon petnaest dana  provedenih na Urgentnom centru. Imao sam slobodan vikend pre primanja na kliniku za rehab u Sokobanjskoj na Dedinju. Znate, svetovi su tako čudni, tako lako nastaju, neverovatnom brzinom se ljudi u nekim mikro okvirima povežu. Čini mi se da nas najbrže povezuje, kako bi mi Srbi (da ovo sam ja napisao) rekli, muka. Teška muka i zajednički cilj. Možda je ozdravljenje jedini cilj na čijem postizanju ljudi ne zavide jedni dugima. Bolestan čovek lako prašta uspeh. "Drži se momčino i pamet u glavu", sve što su mi moji "ratni drugovi" poručivali otprilike staje u ovu poruku. Poneki savet pride.  A ja sam ih gledao tako kao da ih čitavog života znam. Sve im je bilo u očima. Nikada nisam imao više razumevanja, nikada više tolerancije. Opraštao sam im i veličanje Mladića koji je u to vreme još bio odmetnik, i što im je Žika Šarenica bolji novinar od Brankice Stanković i što su demokratiju doživljavali kao scenario iz najmračnijih dubina pakla. Ali, to je čovek, čovek sa svojim bagažom, sa svojim razočaranjima, zabludama, čovek koji bi još uvek nešto hteo, nešto bi rekao, pustio uzdah, krik, kletvu ili blagoslov. Mi smo u toj sobi bili svet za sebe. Jednaki. I onaj, moj omiljeni inače, rumeni domaćin koji je šlogirao psujući televizor za vreme trajanja utakmice, sve zalivajući svoj bes na reprezentaciju šljivovicom i šnitovima bele slanine. I jedno i drugo je sam pravio, kuvao, klao, sušio. I onaj drugi, šumadijski rmpalija, sav zapanjen  kako on tako da najebe i tu se neko ozbiljno zeznuo u proračunu. I prelepa šezdesetogodišnja plavuša, žena osmeha stvorenog za ulje na platnu, decentna, tiha, odmerena. I bučni borac protiv svih nepravdi čovečanstva na krevetu do mog, sav u parolama i ljutnji, ogorčen a opet neverovatno iskren čovek uporan u svom uverenju da lekari ama baš ništa ne znaju i dosledan u svom recitovanju stihova kad god se malo zamisli ili kad razgovor umine - neću leka ni lekare zovite mi neimare, sagradite most bez kraja, most do mog zavičaja. To je ta naša ekipa u sumornoj sobi, između boca sa infuzijom, natakazni sa bananama i najružnijih papuča na svetu. Svi smo, po prirodi stvari, želeli da što pre odemo kući. U neki svoj zavičaj. Želeli smo negde da se vratimo. Ne mogu da opišem svoje uzbuđenje tog dana, kada sam konačno pušten na vikend. Ljutio sam se na oca kome je trebalo čitavih pola sata da isfotokopira otpusnu listu. Ne znam sa čime bih mogao da uporedim to iščekivanje. Ako pomenem rezultate ispita, ljubavne sastanke, perone i aerodrome - sve mu to dođe kao čista blasfemija, pošalica u odnosu na čovekovu glad za slobodom. Za trotoarima i ulicama, za nebom iznad glave. Nije mi bilo nimalo prijatno kada sam se konačno tu našao. Da, tu na trotoaru Knez Miloševe ja sam bio stranac, neko ko strašno odudara i koga grad ne razume. Jebiga, ta famozna sloboda nikad ne ume da peva kako treba. Grad ima svoju brzinu, svoj ritam i svoj nehaj. A ja sam bio invalid sa rukom koja visi i nogom koja šeleda u stranu i od hoda pravi vratolomiju. Prespor. Sporiji od svakog ko je prolazio pored mene. Upadljiv. Smetalo. Inspiracija i uteha za svakom ko je tog dana uobrazio da ima nerešiv problem i tek bi u susretu sa mnom shvatao da to zapravo nije ništa sve dok može da hoda normalno i da koristi obe ruke. Beograd je tako brz, gotovo furiozan što sam negde u teoriji znao dok sam bio deo te iste trke, sada sam samo želeo da se vratim u svoju bolničku sobu. Tamo je moj hod bio normalan, tamo moja ruka nije predstavljala razliku. Tamo su se čudno osećali oni koji na dve noge dolaze u posetu, oni su odudarali. Za njih je sporost našeg sveta bila neprihvatljiva. A mi smo bili takvi kakvi jesmo, želeli smo da im se pridružimo jednog dana, ali tu, među tim zidovima, kao na sopstvenoj planeti, nismo se osećali kao stranci. Hodao sam do automobila i brže bolje iz samosažaljenja i nelagode, pobegao sam u književnost i filozofiju. Umesto misli o tome da li ću se ikada pridružiti ekipi opuštenih šetača, razmisljao sam o Sartru i njegovom probijanju ljuske koje čoveka čini čovekom-među-ljudima. To podrazumeva dodir sa drugima, izbore, ograničavanje slobode. Svet je dobio još jednog što malo šta može sam, bio je nekada tu a sada se vratio neslavno redizajniran i pitanje je šta će učiniti sa sobom a i sa vama. Eto tako nam se ta naša čitanja vraćaju u životu te nije fraza da je čitanje sigurno bogaćenje.

Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, taj moj zlehudi udes (avaj, mrtvi živote!- Shakespare), daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu i kraj. Ali, kada vam fizioterapet u Srkiju kaže da će za vas najveći uspeh biti da do kraja leta uspete u brzom potezu da spojite palac i mali prst, onda možete da malo prečešljate po agendi svojih sekiracija i problema. Samo da im malo zavirite u stvarni značaj i uporedite ga sa značajem koji im vi pridajete.

A ja sam tog leta jutarnju kafu pio u Srkiju. Taman se oduševim što je Sokobanjska dnevna bolnica, pa možeš čitav dan, sve do 01h da blejiš napolju, da se prošetaš do Pinka ili do Cecine kapije, pa još i kafe Srki u bolničkom krugu, pa niske cene, pa trafika više nego na Trgu Republike, zelenilo, mlado osoblje na praksi, šala šalu stiže...kad, jednog jutra, radostan što ću obnoviti svoj stari ritual o kojem sam pisao u tekstu Zapanjena dolina, stižem u Srki. Espresso, jedan dozvoljen dnevno, novine, tišina, nigde ne kasniš, mobilni nem k'o mumija, para k'o blata jer ti svi nešto guraju u bermude kad dođu u posetu. Malo mi je falilo da prestanem da žalim za otkazanim Rovinjom u kome je u to vreme trebalo da se sunčam. Srki, razmišljam dok čekam espresso, baš lepo ime. Nekako veselo. To je sigurno gazdin nadimak. I onda sasvim slučajno, spustim pogled i vidim ono što piše sitnim slovima ispod. Srki je zapravo skraćenica od SPORTSKO REKREATIVNI KLUB INVALIDA. Leta 2010. tu sam dva meseca pio jutarnju kafu. Tu sam, čitajući ta slova, shvatio da je svaki čovek, kao što kažu, dete svojih postupaka. Sad, u ovo vreme rigorozne korektnosti, moram da napomenem, mada mislim da je jasno, da meni nije smetalo to što sedim u klubu namenjenom manjini čiji sam deo mesecima bio, već zbog toga što je to bio moj sudar sa sobom, sa stvarnošću, sa nečim što nije moralo tako biti, što je teško, bolno, što smanjuje mogućnosti, što je do juče bilo SF scenario.

Sećam se jedne gospođe koja me je zatekla u baštici Srkija. Žena kačila zavesu nestrpljiva da sačeka nekog mlađeg i spretnijeg i pala sa hoklice. Povreda je već sanirana, gospođa dobro hoda i ne bere više brigu da li će da štirka zavese svake druge nedelje. Sama tako kaže sa namerom da istakne da je, u šezdeset osmoj godini, naučila nešto u životu. Dosta sam ja ribala kao čistačica da me ne bi pljuvala kurta i murta - zaključije trijumfalno, ali ja je čudim - Što bre sine, piješ kafu u Srkiju, plaćaš devedset dinara, kada ima divan kapućino za upola manje tamo na odeljenju, baš gde ste vi, šlogirani. I ko normalan može da se ne nasmeje na ovakvu opasku. Da ponovim - život je čudo. Nema dalje. Kad se razmahne ironijom, sarkazmom, metaforama, crnim humorom možeš samo da zineš i da mu aplaudiraš na umeću.

Činjenica da mogu da sa tako mnogo  humora govorim o svemu ovome, iako ponekad kad naletim na kopiju otpusne liste, poželim da se vratim samo dva dana pre mog ličnog velikog praska ali sa ovim znanjem pa da vidmo ko će koga da udari, pokazuje da sam na putu da se izmirim sa sobom. Bilo kako bilo, ostao sam veran sebi. Dan pre udara postavio sam rekord (ovo je staršno smešno iz sadašnje perspektive ali mi, ljudi, smo prosto takvi u značaju koji pridajemo svojim delima) kada sam "izbacio" dvesta kilograma sa grudi bez ikakve pomoći osim nadzora i bodrenja. I danas čuvam tu fotografiju koju je moj ponosni trener snimio mobilnim, nego kako (ceo fazon) kao uspomenu na nešto u čemu nisam uspeo a što sam jako voleo. Svako od nas mora imati neki takav trenutak. Da bi trajao, potrebna je samo mera. Uzalud sam onoliko čitao Eshila čija je etika mere, kada je narušena i poremećna, u osnovi tragičnih postupaka njegovih junaka. A zna se šta sa njima bude na kraju. Bez obzira na količinu gneva koji je i danas  u tragovima osećam ne mogu da ne ponovim onu staru, za koju sam u svojim nadobudnim godinama, mislio da je banalna i sitnodušna - Najvažnije je sačuvati živu glavu.

 

 

beleška: ...tako sam počeo ozbiljno da blogujem ne znajući kako da objasnim, a da to ne bude manipulacija i bljutava patetika, onima koji su mi zamerali zbog toga što svaki dan izbacujem tekstove i zauzimam mesto u koloni..bio je to jedini način da preživim svoju stepski vuk fazu...ali, eto, ostalo je nešto iza svega, još malo pa ću sasvim da poverujem u onu Vorholovu - Nema boljeg iskustva od lošeg iskustva...Uživajte ljudi!

 

 

ne znam zašto, nekako mi ide uz tekst...

Atačmenti



Komentari (187)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Aleksandra Mitrovic Aleksandra Mitrovic 16:50 28.10.2011

Jako dobro ispričana priča, ali.......

Prvo me je privukao odličan naslov. Nakon toga sam otvorila ceo tekst u nabrzaka skrolovala kako bi sagledala dužinu a onda sam pomislila....QQ i naopako ala se ovaj rastorokao i skoro odustala od čitanja. Onda sam pomislila....'ajde BAŠ da vidim o čemu ovaj ima toliko da naglaba. T taaaaako, reč po reč dođoh ja do kraja teksta koji mi je izvukao dosta osmeha, odmahivanja glavom, nekoliko hmmmmmmm, neke moje memorije iz vremena NATO borbadovanja kada sam nekoliko meseci svakodnevno posećivala svoju prijateljicu koja je bila na rehabilitaciji u Sokobanjskoj i nisam to smatrala nikakvom personalnom žrtvom već prilikom da nešto više saznam o životima ljudi koji tamo borave godinama iz kojekakvih razloga. Nisam ih sažaljevala već sam se divila njihovoj moći prilagođavanja i njihovom poimanju života i pokušavala da i sama prihvatim neke od tih filozofija. Sećam se da smo zajedno gledali utakmice, igrali karte, pričali viceve. Bilo je tamo i zaljubljivanja i venčanja i optimizma i depresije.
Ono što mi se najviše zalepilo za mozak od čitavog tvog teksta je sledeće :
Vezu sam prekinuo posle dva meseca, u toku oporavka, iz čistog poštenja prema sebi i drugoj strani, da se izrazim precizno. Nisam mogao da gledam nekoga ko ni kriv ni dužan troši jedno leto svoje mladosti sedeći kao fikus pored nekoga ko se silom prilika pretvorio u fikus. Koliko god privremeno to bilo. Plus da ne pominjem osuđenost na misionarsku pozu, jer su ostale teško izvodljive. Što bi to neko trpeo, a jasno sam, iza uvek spremnog osmeha što takođe traži napor i kapa dole za isto, video da se o trpljenju i radi. Prezirem konvencije, obzirnost, kurtoaziju. Znao sam koliko je teško posmatrati sve to. Znam koliko je tzv.istinska posvećenost danas podjednako mitska, kao i rođenje Atene iz Zevsove glave. O ljubavi da ne govorim. I sve što sam mislio, video sam i osetio.

Ja lično ne poznajem devojku o kojoj je reč ovde tako da ne bih želela da budem pogrešno stvaćena. Naime, to što ti smatraš da je jako teško živeti pored osobe u fazi "fikusovanja" to je bila samo tvoja lična percepcija i osećaj koji ne mora obavezno biti tačan. Šta to tu u stvai kažeš je da TI ne bi mogao da živiš pored osobe u stanju u kakvom si ti bio pa iz samilosti prema drugoj osobi ti si je "oslobodio" takve vrste žrtvovanja. Pogotovu ako dodamo tome da i sam izjavljuješ da ne veruješ u istinsku posvećenost. Što opet govori da TI nisi sposoban da se istinski posvetiš. To je opet samo tvoja percepcija realnosti....jer mi uvek vidimo samo ono što očekujemo da vidimo a to ne mora uvek biti istina. Jer, mi uvek sebe projektujemo na svoju okolinu.
Ovo bih potvrdila sledećom pričom:
Moja prijateljica je jednog običnog Junskog dana otišla da radi svoj posao (instruktor ronjenja) kao i svaki drugi dan. Ne bih da odugovlačim sa pričom, epilog događaja je da je ona završila paralizovana od stomaka na dole (svojom krivicom) i srećna da je uopšte izvukla živu glavu. Kroz sve to je pratio njen momak polažući nadljudske žrtve kako bi bio pored nje dok je ona bila na višemesečnoj terapiji. Nije imao novca da plaća stanarinu u Francuskoj pa je živeo u kamp kućici, radio sve vrste sezonskih poslova kako bi koliko toliko mogao sebe da izdržava i plaća njene bolničke troškove, provodio pored nje svaki mogući momenat, pokušavao sa timom psihijatara da je izvuče iz duboke depresije koja je totalno normalna i očekivana u takvim situacijama.
Ti gore govoriš o "nezgodacijama" sveri seksa. U ovoj priči se radi o životu BEZ seksa. Ovde se govori o osobi koja ne može čak ni svoje osnovne funkcije kao što su uriniranje i defikacija da kontroliše i on bi bio taj koji bi joj menjao pelene do kraja života. Videla sam ga 6 meseci kasnije kada je došao u Šarm da pokupi ostatak stvari koje su ostale ovde jer je sve napustio navrat nanos. I on je bio u depresiji. Rekao mi je da ga je ona bukvalno odbacila od sebe sa opravdanjem da on ne treba da se žrtvuje toliko zbog nje i da treba da nastavi svoj život. On nije mogao da veruje da ona TOLIKO ne veruje njemu i da ima TOLIKO nisko mišljenje o njemu. Nije mogao da veruje da ga toliko ne poznaje i da ne razume koliko je njemu sva ta "žrtva" nebitna ako to znači da će ona biti srećna. Sama je sebi dozvolila da donosi odluke o njegovom životu u njegovo ime kao da je on retardiran i ne zna šta radi. To je bilo pre 4 godine i nisam ga više videla od tada sve do februara ove godine. Bio je isti kao što ga i pamtim. Vratio se ronjenju. Nisam ga pitala za Monique a ni on ništa nije pričao.
expolicajac expolicajac 23:40 27.10.2011

Ej imaš drugare

Kad god mi je bilo tužno i teško ovaj lik me je vraćao :

nikolic777 nikolic777 09:31 28.10.2011

Re: Ej imaš drugare

Ej imaš drugare


za mog druga
freehand freehand 23:50 27.10.2011

Da li je moguće

da bez patetike napišeš jedini tekst u kome bi patetika bila nekako podnošljiva?

Ae priznaj da si ovo pisao meni u inat?!
Mis'im, da sam te baš toliko nervirao...
expolicajac expolicajac 00:02 28.10.2011

Re: Da li je moguće

da bez patetike napišeš jedini tekst u kome bi patetika bila nekako podnošljiva?

Ajd free za laku noć

nikolic777 nikolic777 08:23 28.10.2011

Re: Da li je moguće


Ae priznaj da si ovo pisao meni u inat?!



sad nije da nisam mislio na tebe dok sam pisaao, to je ono sto je nemoguce
ipak si mi obelezio ovih skorogodinudana blogovanja
freehand freehand 08:35 28.10.2011

Re: Da li je moguće

nikolic777

Ae priznaj da si ovo pisao meni u inat?!



sad nije da nisam mislio na tebe dok sam pisaao, to je ono sto je nemoguce
ipak si mi obelezio ovih skorogodinudana blogovanja

Pa olakšao sam ti, a li ne moraš preterivati sa zahvalnošću.
Znaš ono - ko je mene upoznao...
dragan7557 dragan7557 11:43 28.10.2011

Re: odgovoreno pitanje

, to vas lažu kao što lažu kada tvrde da u trenutku smrti čoveku čitav život preleti pred očima.

Ne lažu a doživeo sam i sam.

Radi se o fenomenu koji se zove: NDE (Near Death Experience), koji je dobro poznat i veoma pomno izučavan.


cerski
uros_vozdovac uros_vozdovac 00:01 28.10.2011

Eh valjda

ostane nešto... Sviđa mi se priča, i sviđa mi se kako pišeš, može Free da priča šta hoće, ne dam se nagovoriti.

Hvala
nikolic777 nikolic777 08:24 28.10.2011

Re: Eh valjda

ostane nešto... Sviđa mi se priča, i sviđa mi se kako pišeš, može Free da priča šta hoće, ne dam se nagovoriti.

Hvala


Hvala tebi Uroše...
freehand freehand 08:33 28.10.2011

Re: Eh valjda

uros_vozdovac
ostane nešto... Sviđa mi se priča, i sviđa mi se kako pišeš, može Free da priča šta hoće, ne dam se nagovoriti.

Hvala

I Free je rekao da mu se sviđa priča, čak vrlo.
Samo na svoj način.
hoochie coochie man hoochie coochie man 00:05 28.10.2011

-------

Auh!!!
Svaka cast!

Ko ovo procita i druga Srbija ce mu lakse pasti :)
(Salim se, naravno)

Sjajan tekst.


nikolic777 nikolic777 08:25 28.10.2011

Re: -------


Ko ovo procita i druga Srbija ce mu lakse pasti :)


e, komentar za sva vremena


Sjajan tekst.


hvala HCM
jedi-knight jedi-knight 00:06 28.10.2011

Preporuka.


Jedini problem sa tuđim iskustvima je što su tuđa. Nestanu iz svesti onog trenutka kad se promeni tema i posle je teško setiti se ko nam je sve to ispričao i kojim povodom.
Tvoj tekst me je naterao da svaki detalj proživim kao da se meni desio i duboko me je zamislio.
Možda zato što je tekst izuzetno iskren i što je jasno da je nastao kao jedna misao odvojena tačkama i zarezima kroz koju je lako proći, ali iz koje je teško izaći.
Možda zato što nosi neku energiju koja me tera da nešto uradim ovog trenutka, da ustanem, pogledam se u ogledalo, izađem na ulicu, hodam dva sata pitajući se koliko sam zapravo srećan što nisam imao takvo iskustvo, a mogao sam.

Preporuka.
nikolic777 nikolic777 08:52 28.10.2011

Re: Preporuka.

Možda zato što je tekst izuzetno iskren



ne znam jedi, ali mnogo ljudi me je pitalo da li je pametno to sto radim, a sve je počelo kada je Men's health, caasopis ciji sam literarni urednik nekada bio, trazio da im se "ispovedim" za rodjendanski broj buduci da cela prica ima veze sa temama kojima se oni bave...i za njih sam napravio jedan kratak tekst, koji sam pisao tako halapljivo da nisam mogao da se zaustavim...shvatio sam da moram da napisem sve, i jos i jos...kao da je trazilo da izadje napolje...i tako je nastalo skoro 30 000 karaktera za blog, a oko mene su ljudi neprestano ponavljali da to nije pametno i da je pomalo sramota

i ti, onda shvatis da je bolest, preživljena ili aktuelna, zapravo poslednji srpski tabu, dzabe se mi zamajavamo nekim seksom i njegovim varijantama, politikom i crkvom, a nesto, tako elementarno zjapi medju nama

i, tek tada sam shvatio da moram da pisem,
da je to vazno kakav god ucinak imalo
hvala za preporuku
antioksidant antioksidant 08:57 28.10.2011

Re: Preporuka.

i da je pomalo sramota

?
lep tekst
nabijen
bocvena bocvena 09:26 28.10.2011

Re: Preporuka.

i ti, onda shvatis da je bolest, preživljena ili aktuelna, zapravo poslednji srpski tabu, dzabe se mi zamajavamo nekim seksom i njegovim varijantama, politikom i crkvom, a nesto, tako elementarno zjapi medju nama


Tako je.
Pre ili kasnije svi se nađemo u toj tački u kojoj je bitno samo da si živ.
Bilo bi lepo da ne arčimo to bogatstvo na gluposti.
Čuvaj se.
jedi-knight jedi-knight 09:43 28.10.2011

Re: Preporuka.

i, tek tada sam shvatio da moram da pisem,
da je to vazno kakav god ucinak imalo


U pisanoj formi i na način na koji si ti uradio, poruka je stigla mnogo dalje.
Ne verujem da može biti ravnodušnih, ali ne u odnosu na tvoj slučaj, više u odnosu na činjenicu da smo svi izloženi i da imamo malo prostora za samoodbranu. Ovo je priča o prolaznosti i ništavilu, a život koji imamo ima kraj, ali to je isto tako i priča o nadi...
Dok pišeš suočen si sa samim sobom, a dokle će ići to suočenje, zavisi koliko snage imaš u sebi da to izvedeš do kraja.


maksa83 maksa83 09:50 28.10.2011

Re: Preporuka.

a oko mene su ljudi neprestano ponavljali da to nije pametno i da je pomalo sramota

Nije zahvalno komentarisati tuđe izbore okoline (doduše često čovek ne bira okolinu, nego ona njega), ali mislim da je to jedno vrlo plitko viđenje.

i ti, onda shvatis da je bolest, preživljena ili aktuelna, zapravo poslednji srpski tabu

Abredrugosrbijanac ; ) - bolest nije "srpski tabu". Npr. u Austriji je po tvrdnji austrijskog Austrijanca (inače tip vrlo širokoh pogleda) milje takav da je npr. dijagnostikovana depresija do kraja stigmatizovana - o tome se ni-ka-ko ne priča. A dadoše svetu Frojda. O npr. japanskim običajima i stigmi prema svemu što ima veze sa smrću (štapići zabodeni u pirinač kao strašna uvreda pošto asociraju na one štapiće koje se pale za mrtve, stignatizacija potomaka mesara, dželata, grobara) da ne govorimo.
Goran Vučković Goran Vučković 09:53 28.10.2011

Re: Preporuka.

i ti, onda shvatis da je bolest, preživljena ili aktuelna, zapravo poslednji srpski tabu, dzabe se mi zamajavamo nekimjavascript:; seksom i njegovim varijantama, politikom i crkvom, a nesto, tako elementarno zjapi medju nama

Ne srpski - marketinški, rekao bih. Šarena svetleća kutija iz koje dolazi zabava, motivacija i večni život, da opusti posle napornog i stresnog dana - i učini da poželiš da kupiš štošta. Bolest, starost i umiranje ne prodaju. Ali mi smo se rodili sa glavom u toj šarenoj kutiji, koja nam je jedini prijatelj, a u stvari nam nije baš jedini prijatelj...

4krofnica 4krofnica 10:33 28.10.2011

Re: Preporuka.

dijagnostikovana depresija do kraja stigmatizovana - o tome se ni-ka-ko ne priča


mogu da potvrdim priču tvog austrijskog Austrijanca sa pričom moje švester, austrijskom Austrijankom:), koja se svako leto negde izgubi na mesec dana, nikako da skapiram gde je otišla, njena ćerka mi nerazumljivo spominje neki gradić .... ne bi li ja na koncu skapirala da se radi o gradiću Bad Aussee, tamo ima jedno fino mesto od koga se ona oseća bolje...



nego,
tripl.sevn:
oduvao si me sa pričom,
dotakla me jer sam doživela isto/slično
i konačno: isti zaključak
.....sve mu to dođe kao čista blasfemija, pošalica u odnosu na čovekovu glad za slobodom.

i željom za životom.



nikolic777 nikolic777 10:40 28.10.2011

Re: Preporuka.

BOCVENA Bilo bi lepo da ne arčimo to bogatstvo na gluposti.


upravo, mnogi od nas to nauče na najbolniji način

ali i to je dobro

Čuvaj se.



sve najbolje
nikolic777 nikolic777 10:51 28.10.2011

Re: Preporuka.

i konačno: isti zaključak





nikolic777 nikolic777 10:53 28.10.2011

Re: Preporuka.

Ali mi smo se rodili sa glavom u toj šarenoj kutiji, koja nam je jedini prijatelj, a u stvari nam nije baš jedini prijatelj...


potpis
fifismack fifismack 10:56 28.10.2011

Re: Preporuka.

istina
bolest je jedan od najvećih tabua srbije
a u kombinaciji sa zdravstvenom neprosvešćenošću uzima svoj danak

ne znam da li si gledao
ima i titl na srpskom
o svom sopstvenom iskustvu proživljavanja i srećom preživljavanja šloga priča dr neurolog
vredno je gledanja ...

[url=http://www.ted.com/talks/jill_bolte_taylor_s_powerful_stroke_of_insight.html][/url]

na youtubu nema prevod

nikolic777 nikolic777 10:59 28.10.2011

Re: Preporuka.

o svom sopstvenom iskustvu proživljavanja i srećom preživljavanja šloga priča dr neurolog
vredno je gledanja ..



hvala ti, nisam, sada ću

babela babela 14:34 28.10.2011

Re: Preporuka.

nikolic777
i konačno: isti zaključak

Goran Vučković Goran Vučković 00:19 28.10.2011

Boga najverovatnije nema...

...ali ovakvi trenuci probude jedno od onih pozitivnijih osećanja u vernika. Imao sam i ja pre 3-4 godine jedno zdravstveno iskustvo sličnog efekta, do duše ni prineti tako dramatično (a iskombinovalo se bilo sa jednim drugim iskustvom o kome sam pisao ovde - ima neki blog o madracima na samom početku).

Sad kad ovo znam moram da priznam da sam prilično radoznao: kako/zašto si odabrao B92 blog? Krajem prošle godine to već nije bilo baš najpopularnije mesto za (izvinićeš na generalizaciji, ali nemam baš mnogo bolji izraz) ljude tvojih uverenja (u odnosu na ono stanje iz 2006 godine, na primer). Jesi li radio na B92, ili kako?
nikolic777 nikolic777 08:31 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

kako/zašto si odabrao B92 blog?


jednostavno, za mene u Srbiji kad kažeš blog ja pomislim na ovaj blog...nisam nikada radio za ovu medijsku kucu, par puta sam dolzio zbog svojih magazina u jutrnji program...

BLIC ima ok autore, ali nema ovakvu komunikativnost, a sad sto se tice istomisljenika i onih koji to nisu, zivot je borba bio i ostao

Goran Vučković Goran Vučković 09:04 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

jednostavno, za mene u Srbiji kad kažeš blog ja pomislim na ovaj blog...nisam nikada radio za ovu medijsku kucu, par puta sam dolzio zbog svojih magazina u jutrnji program...


BLIC ima ok autore, ali nema ovakvu komunikativnost, a sad sto se tice istomisljenika i onih koji to nisu, zivot je borba bio i ostao

Kad kažem novine...

Za mene je ovo mesto bilo i ostalo fenomenalno iskustvo - i u toj prvoj fazi 2006-2007, a i kasnije. Motivacija na mnoge načine.
abrasax abrasax 11:23 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

Nikada nisam imao više razumevanja, nikada više tolerancije. Opraštao sam im i veličanje Mladića koji je u to vreme još bio odmetnik, i što im je Žika Šarenica bolji novinar od Brankice Stanković i što su demokratiju doživljavali kao scenario iz najmračnijih dubina pakla. Ali, to je čovek, čovek sa svojim bagažom, sa svojim razočaranjima, zabludama, čovek koji bi još uvek nešto hteo, nešto bi rekao, pustio uzdah, krik, kletvu ili blagoslov. Mi smo u toj sobi bili svet za sebe. Jednaki.


Subverzivno, Nikoliću! I to baš sad...

Za blog

ne znam zašto, nekako mi ide uz tekst...


Moš se nađe na ex.yutube.com?
nikolic777 nikolic777 11:34 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...



Subverzivno, Nikoliću! I to baš sad...



sa dubokim razumevanjem, najiskrenije... a naslušao sam se teorija i teorija, čist SF

Za blog


hvala :)
abrasax abrasax 12:14 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

sa dubokim razumevanjem, najiskrenije...



Mislim da u tome i jeste subverzivnost i snaga svakog pročišćenog iskustva. Ostalo su SF igrarije.
appendix appendix 13:20 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

nikolic777

BLIC ima ok autore, ali nema ovakvu komunikativnost, a sad sto se tice istomisljenika i onih koji to nisu, zivot je borba bio i ostao

Tačno je da je ovo najbolji blog, jer nigde ne postoji interakcija izmedju blogera kao što je ovde. Redovno čitam tvoje tekstove i dajem preporuke, ali, ovaj je ipak najbolji do sada. Bravo! Dobro je da se sve dobro završilo i da si prošao bez posledica, onih fizičkih. Psihičke ostaju mnogo duže i teško ih je prevazići, za njih ne postoji adekvatna rehabilitacija...
dragan7557 dragan7557 13:25 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

Goran Vučković 01:19 28.10.2011
Boga najverovatnije nema...


Konstatacija ima istu vrednost koliko i:

Boga najverovatnije ima.

Tačnije rečeno nikakvu.

cerski
maksa83 maksa83 13:46 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

Konstatacija ima istu vrednost koliko i:

Boga najverovatnije ima.

Tačnije rečeno nikakvu.


Hansel Hansel 15:03 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

Psihičke ostaju mnogo duže i teško ih je prevazići, za njih ne postoji adekvatna rehabilitacija...

Ja sam bio u bolnici s upola manje godina od Milanovih kada mu se ovo dogodilo. Na odeljenju s ozbiljno bolesnom decom - ja nisam bio jako bolestan, ali mi je posle pogrešno datog leka bilo užasno loše da sam mislio da mi se loše i piše... Celokupno to iskustvo me je umnogome promenilo, ali - da, to je bila trauma koja ni danas nije "izlečena". Ali, trauma ima i drugu stranu - ona može da nas nečemu i (na)uči, ili, ako i očistimo misao od svake metafizike, možemo (i moramo?) da je iskoristimo da iz te situacije nešto naučimo. Tako da "posledice" pretvorimo u - rast, sazrevanje...
appendix appendix 16:05 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

Hansel
Tako da "posledice" pretvorimo u - rast, sazrevanje...

Ono što nas ne ubije, ojača nas.
Goran Vučković Goran Vučković 16:23 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...



Konstatacija ima istu vrednost koliko i:

Boga najverovatnije ima.

Tačnije rečeno nikakvu.

cerski

Loš dan, Dragane?
nikolic777 nikolic777 19:48 28.10.2011

Re: Boga najverovatnije nema...

ali, ovaj je ipak najbolji do sada.


hvala druže:)
Atomski mrav Atomski mrav 01:34 28.10.2011

Baš si me pogodio ovim tekstom...

... u ove sitne sate. Dva prijatelja sam izgubio "zbog hemoragije", a zamalo i oca da izgubim "zbog ishemije"... I dok ovaj drugi uzrok mogu sebi da objasnim (nepravilna ishrana i pušenje, na primer), ovaj prvi ne mogu - činjenica da ljudi hodaju sa tempiranim bombama u glavi za koje se ne zna kada će eksplodirati a u najvećem broju nisu svesni toga, to je za mene suviše strašno.

Kako kaže ona stara izreka: "Kome je veka, tome je i leka"...
nikolic777 nikolic777 08:54 28.10.2011

Re: Baš si me pogodio ovim tekstom...

činjenica da ljudi hodaju sa tempiranim bombama u glavi za koje se ne zna kada će eksplodirati a u najvećem broju nisu svesni toga, to je za mene suviše strašno


upravo
statistike su strasne i
ta starosna graanica koja se stalno pomera unazad

i zato sam pisao o onoj agendi nasih briga u tekstu

Bojana Maljević Bojana Maljević 02:03 28.10.2011

Futur

Bravo, za sve.
Futur je u tom smislu najneizvesniji glagolski oblik i obično ga menja futur II, tzv.egzaktni (budem bio/la sa tobom).

I bravo još jednom za sve duhovite momente, u svemu.
nikolic777 nikolic777 08:38 28.10.2011

Re: Futur


I bravo još jednom za sve duhovite momente, u svemu.


hvala Bojana,
velike drame (pozorišne, životne) uče nas tome da nasmejati se sebi, ali onako srčano i bez jeda, znači odrasti
gorran2 gorran2 02:27 28.10.2011

beleška sa puta

nikolic777 nikolic777 08:39 28.10.2011

Re: beleška sa puta

gorran2


i odgovor uz prvu jutarnju
hvala
aleksanadar aleksanadar 02:37 28.10.2011

+ + +


Прво: веома леп наслов!




nikolic777 nikolic777 09:06 28.10.2011

Re: + + +


Прво: веома леп наслов!


hvala A.

Ivana Knežević Ivana Knežević 03:25 28.10.2011

'Ne ocajavajte nikad'

kaze jedan od tvojih naslova, sa desne strane.

'200 na sat, unazad'

'Specijalno vaspitanje'

i tako dalje.

It makes sense, doesn't it?
But it doesn't have to.

Korak ispred drugih, ili ispod, nije vazno. Jedino cega se vredi osloboditi je samosazaljenje. Ostatak otpada i sam.

Svako dobro, Milane.

stari92 stari92 07:00 28.10.2011

.. kad Ivana K. blagosilja ..

Ivana Knežević
Korak ispred drugih,ili ispod, nije vazno. Ostatak otpada i sam.


Ne repliciraj Mi,p l s!

(neće biti ,baš,korak ispod u "dva metra bez geometra",al' 'ajd ..))
iliti
Ne,nemoj Mi prilaziš
'otju da gledam oka tvoja dva
Jer sretja je lepa samo dok se čeka
dok,samo,od sebe nagoveštaj da ..

nikolic777 nikolic777 08:41 28.10.2011

Re: 'Ne ocajavajte nikad'

. Jedino cega se vredi osloboditi je samosazaljenje.


uvek, to je uslov nad uslovima
razumemo se

Svako dobro, Milane.


hvala Ivana
saljem osmehe i
zelim isto
sesili sesili 07:39 28.10.2011

Život jeste čudo!

Ignorisanje alarma je pogubno. Kada si počeo priču o čuvanju papira, nasmejah se! Juče (danas nastavak) počeh sa izbacivanjem svega i svačega što čuvam. Htedoh da kažem - razumem te brate slatki. Onda vidim, ti si godište mog starijeg sina! A tek od otpusne liste... sećanja! Nekoliko puta sam prošla kroz sve te tegobe koje čudo od života donosi. Počelo je samnom, karcinom, dve operacije 2,5 meseca u bolnicama, deca mala... Zvršilo se dobro! Hvala životu. Onda, stariji sin dolazi vikendom iz internata u susednom gradu. Vidim, dete mi nije nešto dobro. Kažem mužu, on onako muški - mazi se! Kakvi se mazi, moje dete, znam ga. Insistiram da odemo kod lekara. Laboratorija: početak i kraj dijagnoze. Šećer preko 20 jedinica. Beograd, Institut, ograničenja u ishrani, hipoglikemije... Sada je pod kontrolom, disciplinovan, ima divnu devojčicu. Dve godine posle toga, muž se žali da mu trne desna ruka. Neće kod lekara, uz ono potpuno glupavo obrazloženje "šta će da mi pomogne"? Jedne večeri, tri puta ispušta viljušku dok večera. Ujutru, posle mirne noći, konfuzan, ne može da hoda pravo. Brzo - lekar (visok pritisak) bolnica, moždani udar! Vode ga na skener, ali čitaju ga pogrešno: atipični encefalitis! Uz SVE simptome moždanog udara. Pogrešna terapija, ponovno snimanje, dijagnoza... Obišli smo sve rehabilitacione centre, mali pomak, kretanje uz moju pomoć, oduzetost desne strane. Osam godina tako, a onda još jedan udar i sada, potpuna vezanost za postelju. I tako prodje 17 godina. Uh, šta sve ja napisah. Ali, vratio si me u sve to. Moj savet bi bio: ne zanemarujte alarme. Uzgred, kada sam ja prvi put otišla kod ginekologa zbog nekih smetnji, on reče da mu je nešto sumnjivo, ali da to proverim, za svaki slučaj, u Beogradu. Popodne sam organizovala čuvanje dece, a sutra sam bila u Beogradu. Ko zna šta bi bilo da to nisam uradila. Želim ti svaku sreću, čuvaj se, budi veseo (ja sam takva), jer život je lepo čudo!
nikolic777 nikolic777 10:06 28.10.2011

Re: Život jeste čudo!

Moj savet bi bio: ne zanemarujte alarme.


upravo tako

Hvala životu

uvek



Želim ti svaku sreću, čuvaj se, budi veseo (ja sam takva), jer život je lepo čudo!


hvala ti
sve najbolje i
uvek sa osmehom

Spiridon Spiridon 07:54 28.10.2011

..

sjajan tekst, meni nekako dok citam sve vreme provejava Dnevnik Druge Zime od Valjarevica ali na jedan drugaciji nacin. U svakom slucaju imas preporuku!



Hey! Mr. Tambourine Man, play a song for me
I’m not sleepy and there is no place I’m going to
Hey! Mr. Tambourine Man, play a song for me
In the jingle jangle morning I’ll come followin’ you
cult cult 08:58 28.10.2011

Re: ..

Spiridon
sjajan tekst, meni nekako dok citam sve vreme provejava Dnevnik Druge Zime od Valjarevica ali na jedan drugaciji nacin.


Zbog iskrenosti i nepretencioznosti. Teče samo onako...
nikolic777 nikolic777 09:12 28.10.2011

Re: ..

U svakom slucaju imas preporuku!


hvala S.

nikolic777 nikolic777 10:07 28.10.2011

Re: ..


Zbog iskrenosti i nepretencioznosti. Teče samo onako...


hvala
kafka_88 kafka_88 08:03 28.10.2011

Uh...

...kakva priča. Nakon ovoga, u meni je, sasvim sigurno, ostalo nešto(ako ništa drugo, a ono bar nova slika na desktopu:))... Ćutao sam dva minuta nakon što sam završio čitanje...Nedostaju mi reči.
nikolic777 nikolic777 10:09 28.10.2011

Re: Uh...

.Nedostaju mi reči.


, vratiće se

fantomatsicna fantomatsicna 08:09 28.10.2011

Hvala

Sto si podelio sa nama.Ti mi inace izgledas onako..emotivac
nikolic777 nikolic777 10:15 28.10.2011

Re: Hvala

Sto si podelio sa nama.Ti mi inace izgledas onako..emotiva



sometimes...

maksa83 maksa83 08:13 28.10.2011

prelep tekst

Vuče me na ovu pesmu.

Goran Vučković Goran Vučković 08:52 28.10.2011

Re: prelep tekst

Vuče me na ovu pesmu.

Pre na original, ta je previše tralala

nikolic777 nikolic777 09:20 28.10.2011

Re: prelep tekst

prelep tekst



hvala Makso,
posebno
hvala sto si me podsetio na ove stihove

Goodbye to you, my trusted friend.
We've known each other since we're nine or ten.
Together we climbed hills or trees.
Learned of love and ABC's,
skinned our hearts and skinned our knees.
Goodbye my friend, it's hard to die,
when all the birds are singing in the sky,
Now that the spring is in the air.
Pretty girls are everywhere.
When you see them I'll be there.
We had joy, we had fun, we had seasons in the sun.
But the hills that we climbed
were just seasons out of time.
Goodbye, Papa, please pray for me,
I was the black sheep of the family.
You tried to teach me right from wrong.
Too much wine and too much song,
wonder how I get along.
Goodbye, Papa, it's hard to die
when all the birds are singing in the sky,
Now that the spring is in the air.
Little children everywhere.
When you see them I'll be there.
We had joy, we had fun, we had seasons in the sun.
But the wine and the song,
like the seasons, all have gone.
Goodbye, Michelle, my little one.
You gave me love and helped me find the sun.
And every time that I was down
you would always come around
and get my feet back on the ground.
Goodbye, Michelle, it's hard to die
when all the bird are singing in the sky,
Now that the spring is in the air.
With the flowers ev'rywhere.
I whish that we could both be there.
We had joy, we had fun, we had seasons in the sun.
But the stars we could reach
were just starfishs on the beach

,
maksa83 maksa83 09:56 28.10.2011

Re: prelep tekst

Pre na original, ta je previše tralala

On mi je nekako uvek prevelika težina, odnjegamošserikne, tj. ko šta radi Brel od nečeg umire u svakoj pesmi.
Terry Jacksov dečački glas u toj pesmi mi i sve tako tralalizovan zvuči autentičnije.
Goran Vučković Goran Vučković 10:03 28.10.2011

Re: prelep tekst

On mi je nekako uvek prevelika težina, odnjegamošserikne, tj. ko šta radi Brel od nečeg umire u svakoj pesmi.

Hm... umeo je svakako da bude prenaglašen, ali Milanov tekst sa ironičnim pogledima na "messy relationships" više liči na ovu Brelovu verziju, iako nije sa tačke gledišta "izvučenog debljeg kraja", kao kod Brela (pozdravljanje ženinog švalera da mu čuva ženu - to je više onako lalinski ).
bocvena bocvena 10:09 28.10.2011

Re: prelep tekst

Taj kontrast izmedju tralala muzikice i onoga o čemu se peva je u isto vreme zastrašujuć i utešan.
Ima još jedna takva...
Hansel Hansel 08:46 28.10.2011

...

Sada samo pozdrav (nemam vremena) i nadam se da si se potpuno oporavio.

P.S. Hoće li se novinari ikad izboriti za beneficirani radni staž ili kraće radno vreme? Po svim statistikama, jedna od profesija čiji poslenici najkraće žive.
nikolic777 nikolic777 09:29 28.10.2011

Re: ...


Sada samo pozdrav (nemam vremena) i nadam se da si se potpuno oporavio.


pozdrav Hensel, jesam, a sto se ostalog tice sta bude bice
angie01 angie01 09:35 28.10.2011

Srki

nikolic777 nikolic777 09:52 28.10.2011

Re: Srki



za srce
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 08:59 28.10.2011

pesma

ovu sam pesmu vec postirala ovde pa se izvinjavam, al moram opet, napisala sam je kad je mog bivseg klepilo, pa onda ko domine klepilo sve nas, mene, decu... a i nije lose, da je malo (pesmu, jel) provetrim, spava na hardu:) zapravo, poklanjam ti je:)


TAMO GDE ŽIVI GAVRANOVO PILE

"Sinoć sam ja napravila salatu"
reče mu mala kobajagi nehajno
i bolje se namesti
u dnu bolničkog kreveta
"stvarno? šta si koristila?"
nasmeši se moj dragi
i skloni ruku modru od infuzije
"pa, volju i maštu, znaš valjda"
odgovori mala pomalo nabusito
i odmahnu rukom, nameštajući kosu
"to su prave stvari"
reče joj otac nežno
i sede u krevetu
polako prebacivši noge
preko gvozdene ivice
"tebe su ovde smanjili"
pogleda ga mala strogo u oči
"ma, nisu, činiti se"
nasmeja se moj dragi
pa ustade iz kreveta
"evo, pogledaj, vidiš da nisu"
i uspravi se nasmešenih očiju
"otkud znaš, nisi se merio"
tvrdoglavo će mala
gledajući u zid
"e, jesam, samo da znaš"
namignu joj moj dragi
ali ona to nije videla
jer je ljutito piljila u zid.
"i?"
upita strogo
"186 centimetara, ko i uvek"
"eto, vidiš, a imao si dva metra".
* * *
Lipe su cvetale ko blesave
i mešale se s mirisom
intezivne nege
"nemoj da gledaš u levi krevet,
komšija je riknuo pre 5 minuta"
šapnuo mi je čim sam sela
a onda se iscerio i namignuo
"vidiš, još juče sam bio unplugged
a sad sam baš hevi metal"
reče i podesi kontakte na grudima
bip-bip-bip-bip-bip-bip-bip-bip
čulo se njegovo srce sa zelenog ekrana
"ah, najzad si uspeo da se prikačiš za kompjuter"
uzvratih mu kez od uva do uva
čvrsto ga držeći za nogu
(samo na filmu, pomislih,
imaš to sranje od držanja za ruke)
"bleso, ovo ti je više osciloskop"
nasmeja se moj dragi
a ja ipak zvirnuh iza providne zavese
zaista, tipa su pokrili po glavi
samo su mu virile bose razmaknute noge
"ne boj se, ovde je prosek jedan na 4 sata
a ja sam s one strane vremena"
reče polako i zagleda mi se u oči
u to je prozujala sestra
i pitala "kako smo danas"
a ja sam buljila u njegove dlakave grudi
neobrijanu bradu i oči ranjenog jelena
srećna kao prase što je živ, živ, živ!
* * *
"Daj mi da povučem samo jedan dim"
reče mi svojim najubedljivijim glasom
mrk od pušačke krize koja ga je cimala
"ajde, bolje da mi ti daš nego da se grebem"
muvao me je kao dete njušeći vazduh
sobe broj osam koronarnog odelenja
"osećaš? ovde svi vise na prozoru i puše u klonji"
fiksirao me je svojim lepim očima
pun želje da se zamota u plavičasti oblak
odmah, tu, u zabranjenoj zoni
što bazdi na jod, narandže i urin
a ja sam se samo smešila i odmahivala glavom
stvrdnutog mozga u obliku kvadrata
gora od jebenih doktora i ružičastih bolničarki
i nije me pokolebao ni otvoren prozor
sa pogledom na trafike i švercere duvana
"vidiš! treba samo da siđem i kupim
ovde svi zuje u pidžamama i papučama"
isceri se sa sjajem u očima, gladan nikotina
a ja sam nekako znala da neće
i zato ga mirno upitah (u glavi mi je bio led)
šta treba danas da uradim (već sam grickala olovku)
"traži plan i izveštaj za Oracle konvertor
pošalji e-mail Polu K. i misli na časovne zone"
reče i zatvori oči, glave spuštene na jastuku
a ja sam samo mislila na njegovo srce
i molila Boga da sve bude opet okej
dok mi se u glavi topila grudva od kvadrata.
* * *
Sedeli smo u bašti bolničkog kruga
ja, moj dragi i njegovi novi ortaci
sjebanog srca, u hladu
i cugali mineralnu vodu
smerno, kako nalažu pravila
Instituta za rehabilitaciju
i gledali dva gavrana
kako kruže visoko
grakčući kao ludi
"ispao im klinac iz gnezda
eno ga dole u travi"
reče moj dragi
i otpi gutljaj mineralne vode
"mogla bih da ga pokupim
mora da se sjebao s te visine"
rekoh žmirkajući od sunca
koje je baš sad našlo da se pomeri
zagledana u lošu prognozu
ptičje budućnosti
kavez sa ptičurinom
ili mačka što se prikrada
doživotna robija
ili smrtna kazna
"nemoj, odlepiće mu roditelji
video sam, donose mu klopu"
nasmeši se moj dragi
zureći u belo nebo
"danas je trka trogodaca
ja brišem na hipodrom"
isceri se sedi gospodin
na čijim je grudim pisalo
teatar amsterdam
i poruči vinjak
pa zapali cigaru
zverajući levo-desno
"najebo sam načisto
ako me vidi doktor"
nasmeši se dečački
i cugnu piće, povuče dim
svi smo se pravili ludi
zagledani u nebo
debela gospođa u spavaćici
sa četom pokunjenih rođaka
gegala se stazom
najzad u centru pažnje
tu, među brezama i vrbama
Instituta za rehabilitaciju
"neće me ukebati"
reče sedi gospodin
sa očima kockara
kao da nam čita misli
"jel možeš da spavaš"
upitah mog dragog
zagledana u jato baba
što savesno kruži stazom
"aha, zaspim čim izbrojim do tri
a nekad, bogami i do pola četiri"
reče i pozva konobara
"jebi ga", dodade još
kao da se izvinjava
a ja sam u duši pizdila
na kruta noćna pravila
(autora bih odmah udavila)
kroz koja curi samo mesečina
tmina bensedina i uštirkane sestre
u štiklama sa bocama kiseonika
ako neko krene da riknjava
"ćao društvo, ja palim"
reče ljubitelj konja
i udalji se korakom igrača
"danas su ga klistirali
nije srao sedam dana"
isceri se moj dragi
"a on ih je zajebavao
da su mu deflorisali bulju,
smejala se cela soba"
"meni su uvalili nitroglicerin
da ga nosam svuda sa sobom"
mrko reče tip sa razmaknutim očima
i najdužim stažom intezivne nege
"srce se sjebe iz glave"
progunđa još sav nadrkan
"hajde da se prošetamo
izvan bolničkog kruga"
pozva me moj dragi nežno
i onda smo, ko i svako veče
kružili zagrljeni ulicama Dedinja
i zverali u otmene kuće
dok su riknute mačke bazdile
na sve strane da te Bog sačuva
ili su to bila govna, pojma nemam
u svakom slučaju baš je smrdelo
pa sam odahnula kad smo se vratili
u dvorište Instituta za rehabilitaciju
negde odozdo jezdio je tronogi pas
"čoveče, ovde nema ni celog džukca"
kezili smo se i cerekali kao ludi
odjednom fenomenalno veseli.
angie01 angie01 09:25 28.10.2011

Re: pesma

Vesna- fe-no-menalno!


(a l ne dovoljno za vip:)!
nikolic777 nikolic777 09:55 28.10.2011

Re: pesma

Vesna
hvala za pesmu

nocas cu da idem od stiha do stiha

za tebe
bez veze sa temom kao poetski trol
ali moja omiljena

Duša ti je raskidana, čista, bolna,
bleda kao lica ruskih nihilistkinja.
pogled ti je gorak i svet, ko u madona,
u kapelama gde kandilo jedva tinja.

Ozbiljna si i tužna i poštena.
Kad tio sviraš Betovena
čelo ti je puno teških bora,
kao da si muško, što se svud potuco,
sa Hristom, Mefistom i sa Don Huanom,
u životu veselom i tužno nasmejanom.
Kao prosjak sa barikada puco,
i ko Cezar dolazio sa mora.

Al čim se zaljubiš...
članci tvoji i grudi malene
i kolena tvrda ko kruna od srebra,
i blede usne što brzo zarumene,
i sjajna laka rebra
čine te markizom....

U strahu očiju plavih,
i žilica jako ljubičastih,
i grudi ko cvetovi što venu,
cvetovi beli prvi...

Markizom, što bleda od uživanja
bezbožna, ironična kad se zora javi
odlazi ispod grana.
I ostavlja draganu za uspomenu
dve tri kapi ljubičaste krvi.

Crnjanski, Portre
abrasax abrasax 11:05 28.10.2011

Re: pesma


Vesna, svaka čast!
Vama dvoma da još dugo budete takvi
Oljacat Oljacat 08:59 28.10.2011

Tera na razmišljanje

Prvi put sam se srela sa moždanim udarom kada ga je moj deka doživeo, i to mi se urezalo u sećanje. A onda mi se desilo da (zbog loše terapije) budem u stanju jako sniženog krvnog pritiska - tada sam videla koliko je strašno kada sve čuješ, sve vidiš , a ne možeš da govoriš niti možeš da se pomakneš. Verujem da sam u tim trenucima potpuno promenila svoj pogled na život.
Evo jednostavnog uputstva koje sam ja dobila na mail, možda nekome bude poučno.

Prepoznaj moždani udar:

Postoje 4 koraka kojih bi se trebalo pridržavati kako bi se prepoznao moždani udar.

- zamoli osobu da se nasmeši (neće uspjeti)
- zamoli osobu da izgovori jednu sasvim jednostavnu rečenicu (na pr."Danas je lep dan."
- zamoli osobu da podigne obe ruke (neće moći ili samo delimično)
- zamoli osobu da isplazi jezik (ako joj je jezik savijen, ljulja se s jedne strane na drugu, to je takođe znak moždanog udara)

Ukoliko osoba ima problema s jednim od navedenih koraka, odmah nazovi
hitnu pomoć i opiši simptome osobe na telefon
dragan7557 dragan7557 11:27 28.10.2011

Re: prost način

Prepoznaj moždani udar:

Postoje 4 koraka kojih bi se trebalo pridržavati kako bi se prepoznao moždani udar.

- zamoli osobu da se nasmeši (neće uspjeti)
- zamoli osobu da izgovori jednu sasvim jednostavnu rečenicu (na pr."Danas je lep dan."
- zamoli osobu da podigne obe ruke (neće moći ili samo delimično)
- zamoli osobu da isplazi jezik (ako joj je jezik savijen, ljulja se s jedne strane na drugu, to je takođe znak moždanog udara)

Možda najprostiji način prepoznavanja TIA (Transient Ischaemic Attac) može doprineti i:

- pružiti ruku pacijentu i reći mu da je što snažnije stegne. ako efekat izostane, sigurnost da je TIA u pitanju je izuzetno velika.

Uzgred prvih tri sata su odlučujuća.

cerski

nikolic777 nikolic777 11:36 28.10.2011

Re: prost način

Uzgred prvih tri sata su odlučujuća.


da, to je tacno, najvise moze da se uradi u tom roku
dragan7557 dragan7557 13:14 28.10.2011

Re: prost način

nikolic777
Uzgred prvih tri sata su odlučujuća.


da, to je tacno, najvise moze da se uradi u tom roku

Polazeći od toga je u Nemačkoj organizovana mreža, kao i protokoli, za ove pacijente koja pruža mogućnost da se isti u ovom roku podvrgnu stručnoj brizi u specijalizovanim klinikama. U Srbiji mi nije poznato, ali znam da u Nemačkoj imaju specijalizovani "trauma teams" za tretman TIA bolesnika, pri čemu je upotreba helikoptera vrlo česta, kako bi se pacijenti u spomenutom roku dopremili u specijalizovane klinike.

Neprepoznavanje TIA od strane mahom neškolovanog ambulantnog osoblja je jedan od najčešćih uzroka nebrige i neadekvatnog staranja o ovim pacijentima, sa sve tragičnim posledicama.

cerski
alselone alselone 09:06 28.10.2011

Svaka cast na tekstu


nikolic777 nikolic777 09:40 28.10.2011

Re: Svaka cast na tekstu

Svaka cast na tekstu


hvala al

jedna stara (za vetrovite dana poput ovog)

Oljacat Oljacat 09:13 28.10.2011

Još nešto

I ovo je jako interesantno, takođe priča osobe koja je prošla kroz isto što i ti
[url=http://www.ted.com/talks/jill_bolte_taylor_s_powerful_stroke_of_insight.html][/url]
Oljacat Oljacat 09:14 28.10.2011

Links

MI nešto ne idu :)
nikolic777 nikolic777 10:23 28.10.2011

Re: Links

MI nešto ne idu :)



nema veze, naci ce se

hvala ti na korisnim savetima
freehand freehand 09:19 28.10.2011

Rewind

Čini mi se da si negde u tekstu napisao (a sad, ko za inat to ne mogu da nađem) da nije istina ono o premotavanju životne priče u predsoblju Druge strane;
bemliga, moje iskustvo (dvaput zamalo, tri totalne anestezije) kaže da je upravo obratno! Vreme u životu i vreme s one strane svesti nemaju ama baš nikakve veze.
Činjenica je da je jako teško posle buđenja markirati pojedine tačke u toj rekapitulaciji, ali samo lebdenje u limbu u kom se proživljeni događaji rasprostiru svuda unaokolo i ne nužno hronološki raspoređeni - fantastičan je doživljaj po sebi.

A evo kako je Velemajstor (sa velikim "v" Fosi celu priču obradio još onomad:



nikolic777 nikolic777 09:45 28.10.2011

Re: Rewind

ali samo lebdenje u limbu u kom se proživljeni događaji rasprostiru svuda unaokolo i ne nužno hronološki raspoređeni - fantastičan je doživljaj po sebi.


neopisivo

kao i čekanje, tecnost klizi, ti gledas cevcicu i razmisljas sta ce da ti uradi - da te ozivi ili ubije, neprocenjivo


ps
sa tom nekom mesavinom osecanja sam citao tvoj tekst Carpe diem, drugi po redu koji si ovde objavio, prikovao me je za ekran dugo, dugo
Hansel Hansel 09:49 28.10.2011

Re: Rewind

Čini mi se da si negde u tekstu napisao (a sad, ko za inat to ne mogu da nađem) da nije istina ono o premotavanju životne priče u predsoblju Druge strane

Možda nije bio blizu Druge strane, ma kako to sve dramatično bilo...
reanimator reanimator 10:30 28.10.2011

Re: Rewind


sa tom nekom mesavinom osecanja sam citao tvoj tekst Carpe diem, drugi po redu koji si ovde objavio, prikovao me je za ekran dugo, dugo

Ae priznaj da si ovo pisao meni u inat?!
Mis'im, da sam te baš toliko nervirao...

Neka ih neko zaustavi!
freehand freehand 10:53 28.10.2011

Re: Rewind

reanimator

sa tom nekom mesavinom osecanja sam citao tvoj tekst Carpe diem, drugi po redu koji si ovde objavio, prikovao me je za ekran dugo, dugo

Ae priznaj da si ovo pisao meni u inat?!
Mis'im, da sam te baš toliko nervirao...

Neka ih neko zaustavi!

Pa ne stvarno... Sad meni treba da se nabija kompleks krivice što sam takog čoveka našo da...
To ko ono kad se zaključaš u kupatilo pa kažeš, onako tomsojerovski - e videćete vi kad mene...
Nikoliću, šalim se, ne potresaj se, molim te!

Ali tu sad imamo otvorena još jedna pričina vrata: - sirenski zov svog astralnog prisustva sopstvenom ispraćaju. Mis'im, to je lajt motiv, jebi ga.
Pa ono - ko je došo a ko je izbego, ko sa kim šapuće, ko koliko plače, ko bezvoljno i bez prave emocije i patosa drži govor, ko se raduje a kome je iskreno žao, vidi đubre kako se već spanđalo, samo ovoliko venaca, al su se prestrgli sa tim buketićem, jebote - doveli pijanog popa?!, ovo je namerno kiša pala, ovakva tragedija a na radiju puštaju vesele pesmice...

Edit: vidi ga onaj Fixxeromanijak! Pa zar na sahrani za bulju?!
Čoveče, gde će ti ta duša što je nemaš?!
nikolic777 nikolic777 10:57 28.10.2011

Re: Rewind

Sad meni treba da se nabija kompleks krivice što sam takog čoveka našo da...
To ko ono kad se zaključaš u kupatilo pa kažeš, onako tomsojerovski - e videćete vi kad mene...


daleko bilo, konfrontacija razgibava, pokrece, ne moze da skodi :)

reanimator reanimator 11:11 28.10.2011

Re: Rewind

To ko ono kad se zaključaš u kupatilo pa kažeš, onako tomsojerovski - e videćete vi kad mene

Da,da..ko Belopoljanski u Tajvanskoj kanasti...a, pa sad ćete vi da vidite, sad ću se ubijem :)
abrasax abrasax 11:13 28.10.2011

Re: Rewind

Ali tusad imamo otvorena još jedna pričina vrata: - sirenski zov svog astralnog prisustva sopstvenom ispraćaju? Mis'im, to je lajt motiv, jebi ga.
Pa ono - ko je došo a ko je izbego, ko sa kim šapuće, ko koliko plače, ko drži govor, ko se raduje a kome je iskreno žao, vidi đubre kako se već spanđalo, samo ovoliko venaca, al su se prestrgli sa tim buketićem, jebote - doveli pijanog popa?!
Ej, fri, kakvi "tokovi"...

ovo je namerno kiša pala, ovakva tragedija a na radiju puštaju vesele pesmice...


Mene podseti na ovu:

[url=http://www.youtube.com/watch?v=_iX4sFPlO2c][/url]


miloradkakmar miloradkakmar 09:34 28.10.2011

Brojevi telefona

Podseti me na levak sa crno-belim krugovima od pre 15 godina. Vuče on dole, a ja se ne dam , bliže širem otvoru održao sam se govoreći brojeve telefona. Onda sam ih napamet znao oko 200 komada.
Danas nema potrebe ih imati u glavi kad imam mobilni koji sve pamti.

Preporuka.
nikolic777 nikolic777 10:24 28.10.2011

Re: Brojevi telefona

Preporuka.


hvala
janeznam janeznam 09:39 28.10.2011

Uteha

Nekoliko meseci pred smrt, moj muz kad je vec bio na ivici snage, polusvestan od bolova promrmljao je: Tanja, samo da mi je umreti.
Sada, nekoliko godina nakon njegovog odlaska, kad me stegne tuga i neopisiva usamljenost setim se njegovih reci i te reci mi budu uteha.
Cesto postavim sebi pitanje zasto bas on? Nema odgovora.
Sudbina.
Mozda.
Preporuka!
nikolic777 nikolic777 10:25 28.10.2011

Re: Uteha

Nema odgovora.


Nema.Nikad


hvala ti Tanja
janeznam janeznam 10:30 28.10.2011

Re: Uteha

kremba kremba 13:07 28.10.2011

Re: Uteha

janeznam


Izvini za onu salu od pre nedelju dve. Nisam znao, jbme palma, kud ga se i setih...
janeznam janeznam 15:19 28.10.2011

Re: Uteha

Oprošteno pod jednim uslovom: redovno menjaj sopstveni opis tj. svoju sličicu !
kremba kremba 22:02 28.10.2011

Re: Uteha

janeznam
Oprošteno pod jednim uslovom: redovno menjaj sopstveni opis tj. svoju sličicu !


Dogovoreno.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana