Ovo nije retoričko pitanje.
Jedva da pratim vesti. A i što bih. Postajemo fancy lokacija za nuklearni otpad tek onako i odjednom, podivljali autobusi gaze studente po gradskim parkovima, kriminalci sa više krivičnih dela nego godina ubijaju policajce, noževi sevaju zbog pogrešne majice, crna hronika preovladava u vestima. Ostatak nije vredan pomena jer je presipanje iz šupljeg u prazno... Atina... Jarinje, i na jedno, i na drugo imamo uticaja taman koliko i na vremenske prilike... Na ono na šta imamo uticaja, ne utičemo. Ko će, bre, da se bavi time što seoske škole nemaju toalete i tekuću vodu? I tako za par (desetina) godina neće imati ni đake. A ovi sad.. nek ... ma šta ima i da peru ruke.
Pomno sam pratila samo jednu stvar.. Bitku za bebe- akciju za kupovinu 100 inkubatora u ovoj jadnoj, nikakvoj i neodgovornoj zemlji. Zato što mi je bilo važno da vidim da svaki dan neko, neki ljudi, postaju malo više ljudi pomažući nekim drugim ljudima. O kojima ne znaju ništa. Ali znaju da ničije dete ne zaslužuje da rizikuje život zbog inkubatora starijih od svojih roditelja. Znaju da je sramota da stopa preživljavanja prevremeno rođenih beba bude toliko ispod standarda razvijenog sveta. Znaju da nema boljeg načina da učine nešto za svoje okruženje, za svoje prijatelje, za svoju budućnost i zovite to kako god hoćete, za svoju dušu.
Možete da volite ili ne volite B92 ili Verana Matića, uređivačku politiku kuće, moderatore na blogu, sportsku redakciju ili koga god. Ali morate ih poštovati zato što su pokrenuli i do kraja doterali ovu priču. Priču u kojoj se pokazalo ko je zaista ko u Srbiji. One koji se nisu odzvali ne vredi ni spominjati.
Građani Srbije, sirotinja raja, skupili su 1300000 dinara putem sms akcije. Oni isti čija deca su možda bila u inkubatoru. Ili čija nisu, ali razumeju koliko je važno. Nekoliko puta sam za ova dva meseca htela da napišem tekst kojim ću pozvati poslanike republičke skupštine da se odreknu po jedne plate u korist ove akcije. Ko će ako neće oni? Ko više drvi o natalitetu, beloj kugi i brine se nad sudbinom nestajućeg nam naroda? Pa sam odustajala. Evo sad imaju priliku. Bitka je dobijena, ali Fond B92 ima nameru da nastavi akciju. Eto prilike da naši oci pokažu da ne mlate praznu slamu, da ne pričaju priče radi. Kad sam ovo pročitala među pričama veterana smrzla sam se:
"U tom julu, oktobar se činio tako dalek i maglovit, kao i trenutak kada je trebalo da postanemo roditelji. Samo dan kasnije, postali smo najiskusniji roditelji na svetu, stariji od svojih roditelja, koji su, po prvi put u životu ne znajući šta da nam kažu, gledali u nas uplašeno kao deca.
Više nisu bile potrebne nikakve pripreme, oboje smo odmah shvatili najdublje korene roditeljstva - osećati strah za svoje dete, najveći strah na svetu, najstrašniji strah na svetu..."
Volela bih jako da ovo pročitaju svi naši poslanici. U sebi, polako, da se zamisle. To više nije pitanje nataliteta, državne politike i stranačkih programa. To je pitanje obične ljudskosti.