Da je vojvoda Vule Ilić Kolarac rekao Da! onda, 1804, kad ga je grupa vojvoda predlagala za protivkandidata Djordju Petroviću iz Topole, za Vožda, istorija bi uzela drugi tok, možda. Ali, nije.
Rekao je: “ Braćo, ja sam čovek domaćin, vičan oranju i žetvi, moja je ruka i moja pamet navikla na plug i srp. Nama treba onaj koji je navikao na kuburu i jatagan, uzmite Djordjija, on je bio i vojnik i hajduk, naučen i da se bije i da se krije”. Istorija je onda krenula poznatim tokom a Vuletov brat i Pomoćni vojvoda, Gruja, nikad nije postao pravi vojvoda i njegov doprinos istoriji je u tome što je postao rodonačelnik porodice Grujića koja je dala Srbiji čak i jednog petostrukog predsednika vlade. Jedna od grančica tog porodičnog stabla bila je i Katarina, ćerka Marka, poznatijeg kao Mutavdžija, uglednog smederevskog gazde i boema, ženjenog više puta, čemu se ne treba ni čuditi s obzirom na naviku da u 3 ujutro dovede iz kafane celo društvo i zapovedi ženi da razvlači kore i pravi gibanicu. Jedino je poslednja od njegovih žena ( a njeno ime se negde zagubilo, o pravdo!) umela da se nosi sa tom gibanicom, potpalila bi furunu oko 2 I počela da razvlači kore; kad čuje veselu družinu na dnu ulice, tepsiju u furunu; dešavalo se I da društvo ne dodje( I bekrije imaju dušu, ne može se baš uvek), taman gibanica deci za doručak, a rodila je petoro. Sina je odnela neka čuma dok je još bio u kolevci a najmladja od 4 ćerke, Katarina, postala je, kad se zadevojčila, poznata kao Lepa Kata, iako taj nadimak nije ni upola mogao da je opiše. Ma, kakvi upola!
Smederevska čaršija je zapamtila Marka Mutavdžiju po nekim kafanskim zgodama koje je beogradska pripisivala Djuri Jakšiću; jedna je ona kad je Marko, ulazeći u kafanu, uzviknuo: “ Dete, žedan sam”! Kad mu je kelner doneo vodu, Marko je zarežao: “Nisam rekao da sam prljav, rekao sam da sam žedan”! A u drugoj prilici, kelner je upozorio gazda-Marka na trun u čaši, na šta mu je Marko rekao: “ Ne boj se, dete, ja sam popio sto lanaca vinograda, neće mi biti ništa od jedne trunke”. Nema načina da se utvrdi da li je u pravu beogradska ili smederevska čaršija ali je Lepa Kata donela u miraz svom mužu stotinu ovakvih priča, umesto onih stotinu lanaca vinograda koje je gazda Marko popio.
Tako je Kata, sem priča i cenjenog porekla, u miraz mogla da donese samo svoju lepotu i istu toliku dobrotu; njenom mužu je to bilo dovoljno, i više od toga. Nije mogao ni da sanja toliku sreću, da će na njemu da se zaustavi pogled prve smederevske lepotice koju su priželjkivali mladi doktori i bogati trgovci, ugladjeni advokati i adjutanti njenog strica generala, dok je on bio samo abadžijski sin, i sam abadžija, istina lepih, plavih očiju, vitak i brz kao munja ali oniži, za pola glave niži od Kate, bez sopstvene radnje i imovine, sve zajedno, nikakva prilika. Ali ipak...Toma, i Toma, i Toma..ili niko. Ili Dunav.
Tomin otac, deda Milojko, ustupio je sinu radnju i povukao se u jednu sobu, očekujući da se ostatak kuće popuni unucima pa da se mirno pridruži svojoj ženi koja ga je već godinama čekala na početku uzbrdice, levo od grobljanske kapije.
Tako su tekli dani. Deda Milojko je( a još nije bio deda, čak ni po godinama, jedva se dohvatio pedesete) pomagao u radnji, ili sedeo ispred, uvek obavijen duvanskim dimom, često odmenjivao snaju u težim kućnim poslovima( primer koji je, u ono doba, izazivao čudjenje), odlazio rano na spavanje a ustajao prvi, da založi vatru. Nikad nije povisio glas a nije ni imao zašto; sin je vredno radio i bio pravi domaćin a Kata, očarana njegovom dobrotom i pitomošću, poštovala ga je kao oca a volela još i više, toliko različitog od bučnog i, često, grubog gazda Marka. Ovde nije bila najmladja od četiri ćerke, ovde je bila jedinica. Ipak, koliko god da joj je to prijalo, nije želela da tako i ostane; sestre izrodile onoliku decu…a ona, ništa! Prolaze godine, menjaju se dinastije, padaju vlade, nikad mira u Srbiji, samo u njihovoj kući mir, onaj najgori, kad ne ciče i ne smeju se deca. I Toma se nekako smirio, nije više onako brz a i oči mu, kao, potamnele, Katina lepota pomalo izbledela a Milojko sve više liči na dedu što se manje nada da će deda postati.
Ne zna se šta je preokrenulo sudbinu, da li bajanje Vaske ciganke, ili Sv. Petka, ili Katine suzne oči nebu okrenute, tek, jednog dana upališe kandilo ispod ikone Sv. Jovana Krstitelja i staviše malog, još nerodjenog, Dragomira pod zaštitu Onoga koji je krstio Hrista.
Dragomir se rodio kao mala kopija svoga oca, omanji, živahan, plavook, falili su samo husarski usukani brkovi, što je i razumljivo. Odmah po rodjenju počeo je da vrišti i nije prestao dok mu nisu dali da sisa, protivno ondašnjem običaju, i tražio je ponovo, i danju i noću, kao da želi da prestigne vreme ili da nadoknadi ono koje je izgubio dok je čekao da se prst Svevišnjeg zaustavi na njegovom imenu. A ime je dobio još dok je bio samo želja, u nadi da će mu život biti Dragost i Mir, i njima sa njim. I Tomi se vratila brzina i sjaj u oku, Milojko je tražio da ga zovu deda-Milojko iako nije na dedu ličio a Kata je ponovo postala Lepa Kata ali nije zaboravila kako joj je bilo dok je suzne oči okretala ka nebu; nikad nije dopustila da se ugasi kandilo ispod ikone, ni danju ni noću. Da joj čuva sina.
Dok je Dragomir rastao, ime mu se smanjivalo, postao je Dragan; ono mir se izgubilo, I za njega I za Srbiju. Jednog jutra, dok je Kata dodavala zejtin u kandilo, Toma je dobio poziv; spremio se za dva sata, bez reči; šta da kaže a da mu ne zadrhti glas; poljubio je oca u ruku, sina u čelo, zagrlio ženu, okrenuo se i otišao, da se ne vidi kako su mu potamnele oči, do jutros tako plave. Rado ide Srbin u vojnike, kakva laž!
Nije se ni okrenuo da , još jednom, vidi ono što je ostavljao. Od straha da se ne vrati. A nema povratka kad Kralj zove. Pažljivo je gazio kaldrmom, dugo čekanom, nedavno postavljenom, i mrzeo je svaki kamen u njoj. Ne zato što je turska . Zato što vodi u grad. I juče je bila turska, i juče je vodila u grad a nije je mrzeo. Naprotiv. Samo, juče je vodila i iz grada kući. Lepoj Kati.