Dve stvari su me zapanjile u poslednje vreme. Prva je anegdotska i prica o tome kako je moj pas, o kome sam dosta pisala na ovom blogu, dok si reko keks, postao pseci gradjanin EU.
Elem, pseto je odvedeno kod veterinara da dobije vakcinu jer joj je bilo vreme. Kod veterinara je uslo na povodniku, u drustvu macke u macecoj kutiji, s urednim srpskim psecim pasosem. Tamo je primilo vakcinu protiv besnila i na licinom mestu dobilo pasos EU. Sve je kostalo pet eura.
Kaze mi jedan ortak, e, ocu i ja:)
Druga stvar je mnogo ozbiljnija i moram da priznam da me je iznenadila i zapanjila. Elem, slusala sam ja o transparentnosti firmi, na primer u Nemackoj, ali slusanje, citanje i konkretan uvid su, ha, pa meni sokantni. Secam se, slican osecaj sam imala kad sam automobilom prosla celu EU i STVARNO nije bilo granica. Mislim, znala sam ja da ih nema, ali apstraktno. Kada sam videla da ih bas bas nema nema, da na mnogim putevima, ako nisu glavne dzade, i ako ne znas imena sela, ne znas ni u kojoj si drzavi, e to me je tada bacilo u euforiju. Mrzim granice.
Ali da se vratim na temu. Trebala mi je vrlo konkretna informacija o kompaniji osnovanoj u Nemackoj pre 12 godina. Zapravo, trebao mi je osnivacki ugovor. Ceo. Oisla sam u Centralni arhiv, prema upustvu, sve neverujuci, rekla dobar dan na prijavnici, rekla sta mi treba, pa me je teta pustila da udjem u ooogromnu zgradurinu i rekla da idem na treci sprat u sobu tu i tu. U prizemlju, kad sam usla, prosla sam kroz skener, pa u lift. Na trecem spratu sam izasla i nasla vrata s brojem koji mi je trebeo. Pokucala i rekla po sta sam dosla. Zapravo, rekla sam da mi treba kopija osnivackog ugovora firme (Kru mislila sam na tebe, mame mi). Devojce s konjskim repom je kuckalo po kompu i reklo mi da podjem s njom. Otisli smo par metara dalje kod druge tete. Njoj je devojce reklo sta ocu.
Teta mi je dok si reko keks, isprintala preko 20 strana osnivackog ugovora, uvezala ga, turila u fasciklu i predala.
Cela operacija od kad sam usla nije trajala vise od 10 minuta. Niko mi nije trazio pare za takse, niko me nije pitao zasto mi to treba i slicno.
Naravno da sam se posle cudila na glas, ja sam iz Srbije. Kazu mi ljudi, ali ovde (u Nemackoj) je sve sto se tice bilo koje firme potpuno javno.
Hmm.
Onda mi je jedan kolega rekao da pogledam bonitet neke kompanije. Trebalo je da se udje u neki posao sa njom, pa ga je zanimalo koliko love imaju, promet godisnji, jesu li zaduzeni, koliko kredita su uzimali i kada itd.
Ja naravno nemam pojma kako da dodjem do tih podataka. Al brate, umem da pitam. I kazu mi, pitaj kompaniju Buergel. Napisem mail, pitam. Odmah mi odgovore, daju i sifru da mogu da gledam sama. A ono sto mi poslase za dve firme, neverovatno. SVE! Do zadnjeg kredita koji su digli, prometa, sta rade, s kim, kako, sve sve sve.Plus njihova procena o bonitetu sa sve nacrtanom skalom iz koje i slepac vidi dal da se upusta u posao ili jok. Ok, toj firmi se nesto placa, ali nista nerazumno, od dvadesetak centi do tridesetak eura, zavisi sta se trazi.
Sta ja znam, mozda je to drugima normalno. Meni nije. Zato sam pala na dupe. Sto odmah dobijes sve, crno na belo, i ko su osnivaci i kako su napravili firmu (njihovu artiju) , plus sve sto hoces, kako je firma radila do juce. Nema nista tajno. Nema nista skriveno.
E da, necu ni da ulazim u to, da ovi Nemci ne mogu ni da zamisle da ti neka firma ne placa vise meseci. Bukvalno ne mogu. Jer su im mehanizmi toliko cvrsti i jaki, da to ne biva.
Nisam planirala da pisem ovaj blog, ali sam htela sa vama da podelim dozivljaj. Zapravo, ovo ce verovatno zvucati naivno, al sta cu, ako domaci tajkuni nece u EU, onda je to zato sto evropski propisi nalazu da ti firma ima stalno skinute gace i da svako moze do mile volje da gleda (ne mora ni da viri) kakav si i s cim raspolazes. Jos ti i sliku i tabele daju i kopije svih ugovora.
E, zato sam ostala paf.