A pre svega odsad pa nadalje usvojiti pretpostavku da ono što je izgovoreno i ono što se čuje potiče iz istog izvora i u tom cilju odoleti iskušenju sumnje u mogućnost izvođenja bilo kakve pretpostavke.
Odbaciti jednom zasvagda, kao i analogiju sa uobičajenim prokletstvom, svaku pomisao na početak i kraj.
Ni u šta više ne sumnjati. Ništa više ne tražiti.
Glas. Da, jedva da ga još čujem....Ućutaću. Ne čuti više taj glas, to meni znači ućutati. U stvari i dalje ću ga čuti, ako budem pažljivo slušao. Slušaću pažljivo. Pažljivo slušati, to meni znači ućutati. I dalje će se čuti, isprekidan, tih, nerazgovetan, ako budem pažljivo slušao. Slušati ga i dalje a ne čuti šta govori, to meni znači ućutati.
Najgori je kraj, ne, početak je najgori, pa onda sredina, pa kraj, na kraju je najgori kraj...
....ima ih koji pabirče sekunde, jednu na drugu, da bi od njih načinili život, ja to ne mogu, svaka mi je prva, ne, druga ili treća, star sam tačno tri sekunde, ne, ne baš svaki dan.
Samuel Beckett, Comment c'est (Kako jeste, u prevodu Milojka Kneževića)
Beket mi je (uz Džojsa, Borhesa, Kiša, Virdžinije Vulf, Eka, Čehova, Pekića, Prusta, Ostera, Uelbeka, Mišime...da se ne ponavljam), moglo bi se reći, najdraži pisac. Sledstveno toj činjenici, mogao sam mirne duše i savesti da se složim sa gore navedenim citatima. Verujem i mnogi od vas. Ali! Već dugo vremena u sebi nosim neki nemir, neku do sad, nedefinisanu potpuno, želju da mu se suprotstavim, da njegovom aversu ponudim svoj revers iste kovanice. Ili je čekanje Godoa isrpelo sve moje nade, jer ko je i šta je Godo? Neprekidna, nezaustavljiva i nerazumna ljudska nada! Više volim knjigu L'Innommable (Nemušto) ali sam se, odavno zaljubljen u prvi citat, odlučio za delove iz Comment c'est.
Da li je ovo zaista disput? Neko mi može zameriti što disputujem sa mrtvim piscem, čovekom koji ne može da mi odgovori. Ali! Beket je svoje odgovore već dao. Drugi mi mogu prebaciti da je moje suprotstavljanje Beketovim mislima, ustvari pisanje o samom sebi, svojim stavovima, lična promocija, treći, da se iz navedenih citata i mog kontriranja, ne može sagledati celina dela! Kako god. Moje je pravo da odaberem iščupke koji mi odgovaraju. Mogao sam i neke druge. Uostalom, pročitajte knjigu. Odoh ja na posao.
A pre svega odsad pa nadalje usvojiti pretpostavku da ono što je izgovoreno i ono što se čuje potiče iz istog izvora i u tom cilju odoleti iskušenju sumnje u mogućnost izvođenja bilo kakve pretpostavke.
Priznaćete da dobro zvuči, onako, baš Beketovski, ali ja, ako usvojim pretpostavku (ranije, sada i ubuduće) da ono što je izgovoreno i ono što se čuje potiče iz istog izvora, nikako ne mogu odoleti iskušenju da izvedem jednu ili više pretpostavki. Primer: Osoba (koju poznajem ili ne poznajem, prolaznik ili putnik/putnica u tramvaju) izgovori reč, rečenicu, tiradu...koja u sebi može ali i ne mora da sadrži nikakav smisao ili stav, može da bude samo pozdrav, neka banalija, psovka, pitanje...u mom mentalnom sklopu se trenutno tvori, ponekad i opširna, priča, koja u sebi kao inicijalnu kapislu sadrži izgovorenu reč, rečenicu... Verujem, ako bih se povukao u kakav skit i ne govoreći na glas, već preturajući sopstvene misli formirane kao reči ili rečenice, da bih i tada o svakoj od njih, izvodio svakojake pretpostavke. Van moje moći je da to kontrolišem, niti se trudim, iako, priznajem, umem sve češće da se potpuno isključim i hodajući bludim, ne čujući i ne videći ništa oko sebe.
Odbaciti jednom zasvagda, kao i analogiju sa uobičajenim prokletstvom, svaku pomisao na početak i kraj. Najgori je kraj, ne, početak je najgori, pa onda sredina, pa kraj, na kraju je najgori kraj...
Prokletstva su mi strana, neugodna i nepoželjna, kamo li uobičajena! Odbaciti svaku pomisao na početak i kraj, je u mom slučaju neizvodljivo. To bi predstavljalo poništavanje svake misli u meni, zatiranje svega ovozemaljskog, okružujućeg me. Nisam spreman na takvo odricanje. Buda je stupao tim putem, težio stapanju sa sveobuhvatnošću. Mislim da čak ni ON, mada najbliži, nije uspeo da u potpunosti ostvari svoj cilj. Blasfemija? Početak i kraj su neminovnost u ovom našem svetu. I sredina. Bili oni najgori ili najbolji, dobri ili mučni, ništa se u biti ne menja. Napomena: Kraj je uvek početak.
Ni u šta više ne sumnjati.
Ne, ne mogu i neću prestati da sumnjam, da sumnjam u sve, da sumnjam i u sebe. Ne paranoično, ne patološki, obična sumnja dok se ne pronađe odgovarajući dokaz, rešenje. Takva sumnja pokreće i menja svet i sopstvenu svest. Gotovi odgovori, odgovori na tacni, me ne zadovoljavaju, niti su ikad. Najspremniji sam da posumnjam u tz aksiome, kanone, vekovna pravila i propise, izreke, poruke i pouke. Najmanje sam spreman da sumnjam u ljude osim u slučajevima kad me treći put prevare. Tri puta da ispadnem budala, da, to prihvatam. Četvrti put, ne! Dešavalo mi se u mladosti da budem čak bolesno sumnjičav, sitnice su bile u pitanju, meni tada, Himalaji! Prevazišao sam to odavno.
Ništa više ne tražiti.
Ne tražim ništa...ponekad poželim nešto ali nešto što se ne traži. Nešto što se jednostavno želi. Bajkovito zar ne? Ostvarljivo? Retko! Ako dođe, desi se, onda uvek u apotekarskim dozama, dovoljno za jedan, najviše dva dana, nikad za godinu, dve, tri deset... Comment c'est, kako naslovi svoju knjigu Beket. Ne tražim i ne volim da tražim. Više volim da učinim nego da tražim. Mana, glupost, budalaština? Možda. Ali ja ne umem i neću dugačije.
Glas. Da, jedva da ga još čujem....Ućutaću. Ne čuti više taj glas, to meni znači ućutati. U stvari i dalje ću ga čuti, ako budem pažljivo slušao. Slušaću pažljivo. Pažljivo slušati, to meni znači ućutati. I dalje će se čuti, isprekidan, tih, nerazgovetan, ako budem pažljivo slušao. Slušati ga i dalje a ne čuti šta govori, to meni znači ućutati.
Ućutati! Mogu da ućutim, ćutao sam i po nedelju dana. Progovorivši posle toga, nisam mogao da prepoznam svoj glas. Bilo je potrebno vreme da se moje glasne žice trgnu iz obamrlosti. A postojali su trenuci, situacije, kada sam morao da ne ćutim, kako kaže narodna izreka, da progovorim makar na dupe! Ućutati zauvek. Ne vidim ni jedan dobar razlog za to! Ućutati a slušati glas i ne čuti šta govori. Da! To mi se dešava. Ali ne kad slušam pažljivo. I kad slušam pažljivo, to za mene ne znači: Ućutati. Naprotiv. Pažljivo slušati, to meni znači ućutati. Contradictio in adjecto! Pažljivo slušati i ćutati dok neko govori, da, to je prihvatljivo i civilizovano ali pažljivo slušajući i ćutati, meni ne znači ućutati. Za vreme pažljivog slušanja i ćutanja, u meni se formiraju odgovori, zamišljanja i razmišljanja, vaganje svake izgovorene reči, pitanja: Kako, gde, žašto, čemu...
....ima ih koji pabirče sekunde, jednu na drugu, da bi od njih načinili život, ja to ne mogu, svaka mi je prva, ne, druga ili treća, star sam tačno tri sekunde, ne, ne baš svaki dan.
Kada sam prvi put javno izgovorio: Živim od danas do danas, to nije podrazumevalo pabirčenje sekundi zarad sočinenija sopstvenog mi života. Ne. To je bio trenutak istinske spoznaje o krhkosti mog života. Kad preživim dan, star sam onoliko sekundi koliko ih ima u tom jednom danu.
Završiću ovaj disput iščupkom iz knjige Nemušto (L'Innommable) , može mi se:
Sve što govorim, što ću reći, ako budem mogao, više nije, ili još nije, ili nikad nije ni bilo, ili nikad neće ni biti, ili ako je i bilo, ili ako jeste, ili ako će i biti, nije bilo ovde, nije ovde, neće biti ovde, već negde drugde.