Davne 1987. godine kada sam počeo da radim u MUP-u, tehnička sredstva za pribavljanje važnih operativnih informacija nisu bila toliko razvijena kao sada. Okosnica operativnog rada bio je rad sa ljudima na terenu. Ta komunikacija i stalni kontakti bili su kako sa muškom tako i sa ženskom populacijom. Tokom godina rada iskristalisalo se mnogo toga što je uticalo na moje poimanje žene.
Muškarac nikada ne može da razlikuje ženinu laž od ženine istine. One lažu brzo, odlučno i konačno. Ta i takva laž nije usmerena da drugome nanese zlo, već žena pre svega želi da sebi učini nešto dobro. Prosto intuitivno znaju da postoje izvesne istine koje, ako se kažu, mogu sve da upropaste i zato koriste iskonsku laž da bi tu istinu zaštitile. Čeprkajući po istorijskim definicijama laži našao sam kod svetog Augstina ono što bi najrealnije sistematizovalo taj ženski postupak. Rekao je „Laži, laži pošteno i pobožno“. Da bi od žene ikada čuo istinu, muškarac mora da dozvoli da ga žena sto puta slaže i da se uvek pravi da je čuo istinu.
Naivnost muškaraca često dovodi žene u situaciju da se brane. One to rade suzama, odsustvom argumenata i nikada ne priznaju svoju krivicu. Pa čak i kad traže oproštaj, one u svom biću ne priznaju krivicu. Ona je uvek jedno u sebi, a sasvim drugačija za muškarca sa kojim komunicira. Posle jednog jedinog susreta, kada odluči da joj je pažnja tog muškarca potrebna, žena pročita njegov „genetski zapis“ i postaje onakva kakvu on želi da je vidi. Zato svi muškarci imaju lažnu predstavu o tome da uspevaju da promene žene. Ženu niko nikada nije uspeo da promeni. One se uvek menjaju kad one to požele i na način na koji smatraju da je za njih najbolji.
Najopasnije su inteligentne žene. One su, što bi rekli mi skloni grubostima, naoružane do zuba. Kod takvih žena nema onoga što se zove srce. Koriste laž kao mač, lepotu kao pušku, a inteligenciju kao bombu. Mačem ubadaju bliske, puškom pucaju na daleko, bombom brane osvojeni prostor, a da pri tome ne vode računa niti o sebi niti o drugima.
U traganju za večitom istinom, žena, za muškarca koji je voli, postaje mit i nadrealnost kojoj se predaje iskreno i bez svesti o posledicama. U mladosti to je pijanstvo izazvano žudnjom, a u starosti - bolest. U tom istom traganju žena je dobra samo dok voli i vredna je onoliko koliko voli. Žena, zapravo, voli samo dok joj muškarac veruje. Da bi žena muškarca volela ženski on mora prema njoj da postupi muški. Žena jedino voli kada ima produhovljenog apsolutistu za partnera. Ona ne voli mučenike u ljubavi, niti dobrotvore. Potreban joj je muškarac koji je inspiracija za njene mane. Najviše voli kada ona može da prašta muškarcu, a ne muškarac njoj. Takav sklad uvek upropasti preterana muška dobrota. Ta naivna dobrota želi mušku ljubav da deli, ne shvatajući kako žena želi da svoju ljubav udvostruči. Tada žena počinje da od muškarca otima i to najviše - slobodu - jer uvek lakše podnosi svoju zavisnost, nego njegovu slobodu. Zato se u životu i pamte samo one ljubavi zbog kojih se strada, a brak je samo spoj jednog lažova i jednog nasilnika.
Ipak, najveći doprinos žene razvoju ljudske civilizacije jeste jedna neverovatna stvar: ona je najveći podstrekač muškog uma i ljudske energije. Inspirator je i pokretač svega što ima svest. Bez žene nema inspiracije da se piše o ljubavi. Svaki stih o ljubavi bi bio nevažan, da nije posut tim prahom božijeg dara. Svaki rat bi bio gola borba za opstanak, da nije plača koji podseća na besmislenost takvog opštenja među ljudima. Najveća vrednost i dostignuće žena jeste što umeju da inspirišu, kako dobro tako i zlo. I zato su one ravnoteža na Zemlji koju je Bog stvorio.