Nikada nisam vodio dnevnik pažljivo. Kada sam bio mali bata to mi je bila neka stvar za devojčice. A to je , bar u tim godinama, bila prilično bljaak stvar. Kasnije sam nekoliko puta pokušavao da vodim dnevnik...mislim da mi je najduži period dva meseca. Nije da nisam imao perioda u kojima bi bilo korisno i zanimljivo voditi dnevnik. Umesto toga sa sobom sam uvek nosio neku svesku i olovku. I zapisivao. Kada sam želeo da se držim dnevničke forme pisao sam datume. Ponekada pronađem te sveske i prelistam...
...1914. godine tadašnji podanici KundK monarhije prvoslavne vere iz Banata, kao uostalom i svih ostalih vera, mobilisani su i poslati u Rusiju ili Italiju da se bore za cara. Kako su se borili napisani su romani. Kažu da su i Dalmatinci imali slične borbene karakteristike. Jedan od Banaćana je bio mobilisan kada i drugi. Mesec, dva pošto mu se rodilo treće dete. Sin posle dve ćerke. U Rusiji mu se svašta dešavalo. Svakako, bio je zarobljen, učestvovao u revoluciji i sve tako nešto. Posle nekog vremena rešio je da se vrati kući. Išao je peške, vozom, peške, zaprežnim kolima, peške....Posle nekoliko meseci stigao je kući. Došao je pred kuću, ušao i naleteo na sina koga je video kada je sin imao mese dva, a sada skoro pet godina...Vrisak uplašenog deteta privukao je sestre koje su tada imale 12, 13 godina (možda koju više ili manje, nepouzdani zapisi). Devojčice su dohvatile neke motke, vile, sekire... kada su videle šta je uplašilo malog batu. Odrpan čovek sa neurednom i prljavom kosom i bradom. Kada je progovorio poletele su mu u zagrljaj. Tata se vratio
....To ratovanje Banaćana po Rusiji donelo je mnoge priče, naočito po povratku ratnika. Ima priča o ljudima koji su puškama samo rasterivali kere koje su se okupljale oko kuće gde su se skrivali kada su dezertirali...pre prvih borbi. Dosta Banaćana bilo je u ruskom zarobljeništvu. Njihove „ratne priče" su se uglavnom svodile na povratak kući. Tako je jedan pričao da je kao zarobljenik i posle stigao do Madžurije i odatle se vratio kući. Reakcija ljudi iz sela je bila „ah Mandžurija postoji, kako da ne". Voleo je da popije. Dobio je nadimak Madžurac. Ko zna da li mu je neko do kraja života poverovao da je bio u Madžuriji....
....Nekoliko dana po oslobođenju Pančeva u Drugom svetskom ratu na aerodromu je jedan oficir partizanskih jedinica, Banaćanin, stajao sa sovjetskim pilotima koji su se spremali da polete dalje. Avioni napunjeni gorivom, bombama i čime god se pune ... Partizan donese balonče rakije drugovima....Oni sipaju rakiju u one limene šolje od nekoliko deci..do vrha. „Za Staljina", „Za Tita", „Za rodinu", „Za Jugoslaviju" „Na Berlin"...popiše sve na eks uskočiše u avione i odoše...
... Banatskim blatnjavim njivama tamo negde iza Kovina idu dvojica sovjetskih vojnika, malo prljavih i zapuštenih, malo više pijanih...azijati, inače ali to nije bitno. Pevaju neke pesme na ruskom...i vuku onaj mitraljez na točkovima...Partizani dolaze do njih i prijateljski ih pitaju kuda..."Tamo, na Berlin"....
Rođeni, mlađi, brat oficira koji je pio sa pilotima je 1941. završio u nemačkom zarobljeništvu. Posle logora (koji su oslobodili Sovjeti) vraća se kući. Te 1945. prihvatni centar za povratnike iz zarobljeništva bio je kod Zagreba. Prihvate zarobljenike, provere, zabeleže i puste kući. Banaćanin je bio pismen čovek. Odaberu ga da piše dozvole onima koji idu kući. Pisao je dozvole raznima, svi njegovi zemljaci već otišli kući....Posle nekoliko nedelja reši da pita partizanskog oficira zašto on ne dobije dozvolu...
„Ti si pismen?"
„Da"
„Pišeš dozvole?"
„Da"
„I šta čekaš?"
Inače Banaćane ne treba mešati sa ostatkom Vojvođana. Samo su oni Lale. To je jedan drugačiji svet...Radan, pošten, druželjubiv, rad da pomogne, .... Mislim da ću i ja jednom tamo..
Legenda (koja ne mora biti tačna) kaže da su nadimak (Lale) dobili u vreme KundK monarhije . Kao i ostali vojnici čuvali su granicu prema Srbiji. Da bi ih oni sa druge strane razlikovali od drugih vojnika(Austrijanaca, Švaba i Madžara) nosili na kapi ili uniformi cvet tulipana. Lale. Ako se zapuca da znaju da njih ne gađaju.