U iščekivanju Sirene, deo II
Da sam požurio da kritikujem ministarku omladine i sporta Snežanu Samardžić-Marković zbog neispunjenog obećanja, našao bih se u situaciji da o toj kritici moram da napišem koju reč braneći njenu osnovanost. Ali nisam, malo zbog lenjosti, malo zbog hroničnog manjka vremena. Strpljen spasen, kako zabeleži Vuk.
A zašto bi kritika bila neosnovana kada se ministarka nije okupala u bazenu 1. novembra, kako je obećala? Zato što će ministarka obećanje održati sa samo nešto više od mesec i po zakašnjenja. I ne samo da će se okupati ona, već će joj se, ako sam dobro shvatio vest, u vodi pridružiti i prva glava Varoši bez Vuka i lavova, čovek koji smatra „da kulturu ne smete da pipnete” i „da je možda najpreča”.
Baš kada sam otpočeo priču o obećanjima i predizbornim obećanjima, kao kategoriji koja ne samo da se razlikuje od prve, već je sve češće potpunо suprotnog značenja, ministarka me je, srećom, preduhitrila. I ja sam odustao. A mislio sam da, analizirajući sintagmu predizborno obećanje, koja je, gotovo uvek – suprotnost drugoj od dve reči koje je čine, zaključim da prva reč drugu pretvara u sopstvenu negaciju. Ali, ništa od te priče.
A zakašnjenje je opravdano euforičnim rečima fascinirane zaposlenice Vlade Republike Srbije: „Ovo je impozantno! Mogu vam reći da nema ničega sličnog u okolini i na Balkanu. Jedno je spoljašni izgled, ali tehnologija koja je ovde primenjena, moderni standardi i pristup energetskoj efikasnosti su najsavremeniji na Balkanu. U Beogradu nema ovakvog bazena”. O, radosti naše! A kolika će tek biti 18. decembra… Vidimo se tada, na ovome mestu. I na bazenu.