Autor: Rodoljub Šabić
U poslednje vreme učestala su telefonska i elektronska obraćanja i formalne žalbe građana koji neke akcije aktivista političkih stranaka doživljavaju kao neprijatnost, povredu privatnosti, pa i kršenje Zakona o zaštiti podataka o ličnosti.
Evo kako izgleda sadržina jednog e-maila, rekao bih, tipična:
“Na moja vrata zazvonili su gospodin i gospođa, predstavili se kao aktivisti …. stranke, i zamolili da se izjasnim o svom stranačkom opredeljenju (tačnije: “Šta mislite o … stranci”), odbila sam da odgovorim. Iako ovakva ispitivanja nisu ništa novo u predizbornim kampanjama, bila sam šokirana kada je gospodin aktivista obeležio moje ime na spisku koji je imao. A spisak je sadržao sve moje podatke, kao i podatke mog supruga i ćerke; ime, prezime, datum rođenja, adresu i jedinstveni matični broj. Videla sam da je spisak sortiran po adresi stanovanja i da se na njemu nalaze svi prijavljeni na adresi i svi njihovi lični podaci. Na moje pitanje odakle mu moji lični podaci odgovorio je da je spisak dobio od opštinskog odbora stranke ali da ne zna kako je stranka došla do njih.
Molim Vas, da u skladu sa zakonom i Vašim ovlašćenjima, u moje ime pokrenete sve aktivnosti koje mogu, ako ne sprečiti u budućnosti, onda makar odgovoriti na pitanje kako su moji lični podaci postali javno dobro.“
Kako neko ko “nije član nijedne političke stranke, i nikome nikada nije dao saglasnost da upotrebljava njegove lične podatke u bilo koje svrhe” može da doživljava “štrikliranje” svog imena na nekakvom (ne)oficijelnom spisku? Da li npr. to može da doživi i kao obradu podataka čiji rezultat će biti jedan novi spisak – spisak (ne)poslušnih? Konačno, nezavisno od “doživljaja” da li je dužan da takvu nedefinisanu obradu podataka trpi?
Naravno da nije. I naravno da će moji saradnici u nekim od prijavljenih slučajeva pokrenuti i sprovesti postupak nadzora. Ali imajući u vidu krajnje skromne kadrovske resurse kojima poverenik raspolaže, javno sam apelovao na sve relevantne subjekte, i političke stranke i pre svega organe vlasti da daju svoj doprinos ostvarivanju standarda upisanih u Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti i (utopistički) izrazio očekivanje da će se apelu odazvati. I to ne samo zbog zakonom zaprećenih kazni nego zbog potrebe da daju bar minimalan doprinos popravljanju lošeg stanja u oblasti zaštite podataka o ličnosti.
Ali razume se, primena zakona ni u kom slučaju ne bi smela da zavisi samo od apela i od spremnosti onih kojima je apel upućen da se na njega odazovu. Po našim zakonima upotreba zbirki podataka o ličnosti, pogotovo onih u posedu organa vlasti, kao npr. biračkih spiskova i sl. u svrhe radi kojih nisu uspostavljene predstavlja nedopuštenu obradu podataka, kažnjiv prekršaj a pod određenim okolnostima čak i krivično delo. Dužnost je nadležnih organa, pre svega tužilaštava i sudova da uporno i uredno „podsećaju“ one koji su „zaboravili“. I u tom kontekstu je indikativno da je od više desetima prekršajnih postupaka koji su pokrenuti na zahtev poverenika zbog povreda Zakona o zaštiti podataka o ličnosti pravnosnažno okončano samo nekoliko njih a da od petnaestak krivičnih prijava koje je podneo, još uvek, ni u jednom slučaju nije podignuta optužnica.
A to je, izvesno, jedan u nizu, podataka koji više nego ozbiljno upozorava da će implementiranje savremenih standarda o zaštiti podataka o ličnosti u okviru našeg pravnog poretka biti izuzetno težak zadatak.